Ona nije samo starica koja plače nad teškim bremenom života kojeg nosi. Ona nije baka Ana koja je napuštena i sama i beznadno vapi k nebu klečeći pred raspelom u jutru koje se budi u staračkim očima.
Ona nije samo žena pogrbljena od motike, žuljevitih ruku i bolnih koljena.
Ona je naša baka Ana!
Tvoja i moja baka Ana.
Ana koja se budi s osmjehom jer zna da će Gospodin poslati Zdnečane k njoj. Opet, i opet.
Danas s vrećom krumpira, flancima, mekanim keksom koji može kliznuti kroz usta.
Trudi se baka Ana, sa štapom nahraniti svojih pet kokoši koje joj je poklonila s. Ljilja, pomiluje svoju mačku, pomete malenu kuću, sakupi koje jaje.
Sreća se osmjehuje iz njenog naboranog lica kada nas gleda.
Popit ćemo kavu. Šalica je tu. Nas tri na zdencu. A gdje drugdje?
Dovoljno za radost. Biti zajedno. Ne biti sam.
Pozdravlja ona svakog poimence, veseli se svakom tko je obiđe!
I tako ljubav teče!
Tako je to u Zdencu!
Ovo prije podne i na bakinom - zdencu!
Dovoljno da budeš radostan!
S. T.
