Siromašni ljudi su najskromniji u svakom pogledu a u to smo se uvjerili i mi danas. Kada nam je, Marija izložila svoju tešku obiteljsku situaciju i zatražila pomoć od nas, nismo mogli a da joj se ne odazovemo. Nakon što smo pročitali njezino pismo u kojem nas je zamolila za pomoć, zaputili smo se u njezin kraj da upoznamo njenog muža i dvogodišnjeg sina. Kućica u koju su nas uveli bila je mala, skromna, a ispunjena ljubavlju.
Kada smo vidjeli supružnike kako se s poštovanjem i ljubavlju odnose jedno prema drugome i kako se odnose prema svome sinu, doživjeli smo ljubav koju jedni drugima daju iako su opterećeni velikim problemima.
Kućica ima samo jednu prostoriju koja je dnevni boravak i kuhinja, kupatilo je samo jedna prostorija koja je ujedno i skladište, vode nemaju već samo cijev koja im služi kao tuš, nemaju perilicu za rublje. Marija nije imala što skuhati za jesti, samo malo krumpira, dijete je bilo bolesno, a nisu imali novaca za lijek, vodu su im isključili, auto nema goriva. Roditelji i sestre ne pričaju s njima, zbog problemi oko zemljišta, novca i neodobravanje njihove veze.
Teško je gledati i slušati takve priče, a ne biti dirnut. Mi smo im pomogli skromnom donacijom, nešto malo hrane za jesti, pelene za dijete, sok za popiti. Nikako se nismo mogli oteti dojmu da su oni više nama dali i obogatili nas nego li mi njih.
Dobrota je kao začarani krug, kao vreća koja je uvijek puna... Koliko god uzimate iz nje u njoj uvijek ima još, barem još malo, a onda pogledate i vidite da na dnu uvijek ima još malo za nekoga. Ne trebamo se plašiti davanja, jer nas davanje ne osiromašuje, naprotiv ono nas u svakom smislu obogaćuje.
Dobrota nikada nema kraja i ne zaboravimo da je svakome od nas potrebna mala pomoć, prijateljska riječ, savjet...
Monika, Stojan i Marčela