Don Ante Batarelo od 1975. osnovao je mnoge župe u Tanzaniji gdje i dalje predano radi. Pun elana, misijskog žara, žeđi za dušama i bogat milosrđem. 46 godina poslije don Ante ni ne pomišlja na mirovinu.
„Kada sam stigao u Tanzaniju, ona je brojila oko 6 milijuna stanovnika. Danas, ta brojka premašuje 58 milijuna i potrebe se iz dana u dan povećavaju.“, objašnjava don Ante.
Siromaštvo, jad, patnja, križ na svakom koraku to je svakodnevica, prije 46 godina i danas isto. Toliko je rada, žrtve, molitve, plodovi su vidljivi, ali bolest i bijeda još su prisutni.
„Došao sam u Afriku sa samo 25 godina. Pun ideala. Ja ću mijenjati svijet! Trebalo je učiti jezik, kulturu, živjeti bez struje, vode. Jesti hranu na koju nisam navikao. Ideali! Suočio sam se sa suhom, tvrdom, ispucanom zemljom i s njihovim ispucanim stopalima, tvrdima kao ta zemlja.“
U Africi don Antu svi zovu BABU. Tako ga zovu iz poštovanja, to u prijevodu znači "djed", vjerojatno zbog godina i sijede kose.
Don Ante je cijelim srcem otvoren za suradnju. Objeručke je prihvatio i naš Zdenac. Dao nam kuću volontera na raspolaganje i u Tanzaniji djelujemo već 13 godina. Brinemo o djeci (najsiromašnijim od siromašnih), pomažemo u hrani, odjeći, obući, lijekovima, izgradnji njihovih domova.
Teško je gledati gladne, žedne, bose, gole, bolesne.
„Došao sam propovijedati, naviještati, raditi, a ne plakati nad njima.“
Ni svjestan nije koliki vjetar u leđa i sigurnost nam daje sama njegova prisutnost i mudrosne rečenice za koje često nije ni svjestan koliko su životvorne.
„Moli i ne boj se, Bog će ti dati ustrajnosti i On te treba, neće te napustiti, samo se daj voditi. Plači s njima ali ne odustaj.“
Razorene obitelji, djeca bez roditelja, nemogućnost školovanja, sida, malarija…
A ja im trebam puniti duše. Moja se punila s njihovima nakon svakoga vedra pogleda kad bi razumjeli da imaju Boga koji ih voli i koji ih treba. Sve više ih je dolazilo. Sve vedrijih pogleda i osmijeha.“
Nakon skoro pola stoljeća i on je postao jedan od njih. Govori i misli njihovim jezikom. Razumije njihove poglede. Jede rižu i ugali.
Ma jednostavno ih voli, to govori svakom svojom gestom i djelima, ali teško izgovara.
„Sretan sam, a želim još. Moj Bože, želim još. Ako to znači biti misionar, onda „Jednom misionar, zauvijek misionar!“. Željeti služiti više, dati više, odgovoriti više na njihove potrebe.
Vrijeme je proletjelo, 46 godina! Ne želim se vraćati u Hrvatsku. Gledam nogomet, hrvatsku reprezentaciju, čujem se s rodbinom i prijateljima, pogledam rezultate izbora, ali ja sam dušom i tijelom u Africi kao pravi Afrikanac.
Najviše sam ponosan na novu crkvu Blaženog Alojzija Stepinca, u izgradnji su pomogli naši velikodušni Hrvati iz domovine i svijeta.
Dvaput godišnje me i vi, Zdenac obradujete. Ma kao da mi dolazi predsjednik države. Kako je lijepo čuti naš hrvatski jezik. Odmah kao da opet imam 25 godina.“
Sretan sam kad na sv. Misi vidim tisuće ljudi, stotine djece. Svi pjevaju i slave Boga. Bubnjeve čujem i dok spavam.
Vrata moje župe su vam otvorena. Dođite!“
Evo to je naš don Ante, čovjek velika srca kao Kilimanjaro. Kad smo u Tanzaniji svima nam je kao otac: dobar, brižan, pažljiv, velikodušan, raspoloživ. Prava je šteta ne upoznati ga.
Zdenčani što čekate, svi u Tanzaniju upoznati don Antu. I vi koji niste u Zdencu, brzo u Zdenac volontirati pa u Tanzaniju.
Don Ante, ASANTE SANA!
Nives
