Počela sam volontirati u drugom razredu srednje škole u sklopu vjeronauka. Časna sestra koja nam je predavala vjeronauk često nas je vodila u posjete starijim osobama i u centre gdje se nalaze mentalno retardirana djeca.
Mnoge prednosti donosi sam osjećaj volontiranja jer daruješ svoje slobodno vrijeme za druge, a to donosi neke više ciljeve. Čineći drugima dobro, dobro činiš i sebi jer upoznaješ nove ljude, prijatelje, suradnike. Osjećaš se korisno stječući nova znanja, sposobnosti i vještine.
Prvi put sam pomogla slijepoj osobi u osmom razredu, a da nisam bila ni svjesna toga. Naime, na ekskurziji kada su se svi zabavljali i družili, prijateljica i ja smo provodile vrijeme sa slijepim sinom naše razrednice koji je bio godinu dana stariji od nas. Zajedno smo slušali glazbu, pričali o raznim temama i družili se gotovo cijelo vrijeme. Bilo mu je drago da se netko želi i s njim družiti jer obično bi ga druga djeca ignorirala.
Nama je bilo veoma drago kad nam je rekao da mu je lijepo s nama i da je sretan kad se netko i s njim druži. To je bilo prvi put kad sam osjetila da je zaista lijepo pomoći nekome jer to te ispunjava i čini sretnim. Ponekad samo osmijeh ohrabrenja i topla riječ otvaraju sva vrata, ali ljudi često zanemaruju te lijepe geste. Danas je čovjek zapleten u mrežu svakidašnjih problema i zaboravlja na svoga bližnjega kojemu treba samo poneka utješna riječ ili brižan pogled pun ljubavi.
Sa šesnaest godina sam počela obilaziti domove za bolesnu djecu, domove za starije osobe i mentalno retardiranu djecu. Sa časnom sestrom bismo se unaprijed dogovarali gdje ćemo ići i što ćemo pripremiti za njih. Često bismo izrađivali različite čestitke i kreativne predmete te bismo im to darovali, a oni bi bili veoma sretni. Najviše bi im se sviđalo kad bismo s njima razgovarali i pjevali jer oni žude za društvom. Uvijek bi bili nasmijani kad bi im netko došao u posjet jer to bi ih ispunjavalo radošću. Zaista je od neprocjenjive vrijednosti darovati svoje vrijeme nekome kome je to stvarno potrebno jer time iskazuješ svoju velikodušnost, ali ne materijalnu nego onu mnogo veću – a to je velikodušnost srca. Milosrdna ljubav je važnija od materijalne pomoći jer liječi i ispunjava ljudsku dušu.
Obilazeći te domove i prisustvujući na raznim humanitarnim susretima, upoznala sam jednu stariju ženu u domu koju sam posjećivala jednom mjesečno, a poslije malo rjeđe. Ona je bila radosna i zahvalna kad god bi je netko posjetio. Mnogi mladi su je posjećivali, a ona bi ih razveseljavala svojim pričama iako je bila invalid. Bila je veoma pobožna i vjera u Boga ju je činila jakom. Njezina životna priča je bila tragična u ljudskim očima, ali ona je često znala reći da svatko ima svoj križ u životu. Dolazila bih joj zajedno s prijateljem za vrijeme blagdana i donosili bismo joj domaće kolače koje je voljela.
Nakon razgovora s njom, osjećali bismo se ispunjeno i lijepo kao da je dragi Bog izlio Duha Svetoga na nas. Nemoguće je opisati taj osjećaj sreće kad znaš da si pomogao nekome. Ta je žena umrla prije dvije godine, ali to što sam je poznavala zauvijek će obogatiti moj život. Iskustvo koje je proživjela, njezina životna snaga i beskrajna ljubav prema Bogu još jednom su me podsjetili kako je lijepo darovati barem malo svoga vremena za nekoga drugog, za nekoga nepoznatog koga ti je Bog s razlogom stavio na put.
Zahvaljujući osjećaju ispunjenja kad god bih pomogla nekomu, učlanila sam se u Udrugu Zdenac i postala njihova volonterka prije otprilike osam godina. Prvo sam u sklopu kreativnih radionica izrađivala razne predmete poput krunica i narukvica koje bismo izlagali na štandovima, a prihod od donacije bi išao za siromašne i potrebite u Africi i Ekvadoru. U Udruzi Zdenac sam doživjela mnogo lijepih trenutaka i naučila koliko je veliko Božje milosrđe na djelu.
Čak i danas pronađem vremena za druženje sa starijima, bolesnima i potrebnima iako imam svoju obitelj i mnoge druge obaveze. Još uvijek se povremeno družim sa slijepim sinom svoje razrednice, prošetamo zajedno i popričamo, a jednom sam mu pokazala i put do plaže kako bi sam tu mogao doći i kupati se. U mojoj zgradi na mom katu živi starija gospođa kojoj je također potrebna pomoć pa joj ponekad odnesem kolače ili neku drugu hranu, a ponekad je samo pozovem na čaj ili kavu da nije sama jer zaista je teško kad si star, bolestan i usamljen.
Smatram da je uvijek lijepo pomoći bližnjemu jer čovjek koji pomaže duhovno raste i živi u milosti Božjoj. Bog je svim ljudima stavio na put nekoga kome je potrebna pomoć u bilo kojem smislu, a mi to trebamo prepoznati i biti otvorena srca da pomognemo drugome jer u svakom čovjeku postoji barem malo zrno dobrote koje je zasađeno u njegovo srce kako bi ga zalijevao Božjom ljubavlju da raste što više.
Marina
„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“
(Mt 25, 45)