Ne treba njima crveni tepih. Prašnjavom cestom od crvene zemlje danas, u svojim zlatnim cipelicama i haljinama šivanim po njihovoj mjeri, Gospi Majci svoje molitve za vas klečeći prinose naše i vase djevojčice. Danas, kao prave male afričke princeze.
Sjećate li se onog vremena kada smo onako maleni trčali po prašini, cupkali bosim stopalima po lokvicama poslije kiše i pravili kolače od blata ispod stabla? Rasli smo siromašni, ali sretni. Ništa nismo imali, a imali smo – sve. Sjećate li se mirisa pekmeza od šljiva koji bućka u loncu dok ga baka drvenom kuhačom u smjeru kazaljke na satu polako miješa ložeći vatru u peći na drva. Otvorenih bi očiju bez treptaja, bosonogi, čekali trenutak kada će baka reći da smijemo umočiti prst i kušati mirisni slatki pekmez...
Bože, kako nam je malo bilo potrebno da budemo sretni! Siromašna djeca sretna su, jer "sanjaju."
Kad gledam ova malena nasmijana lica kako međusobno dijele jedan jedini bonbon koji im donesemo, točno mogu osjetiti njihovu sreću. Dok promatram ove bosonoge djevojčice (skoro djevojke) koje nas prate u dućan da kupimo hranu i potrepštine za najsiromašniju djecu, stare i nemoćne kojima ovdje pomažemo, kako čeznutljivo gledaju u sandale sa šljokicama i zlatnim remenčićima, stegne me u grlu jer sjetim se i sebe. Možda i ti, sebe...
Agripina je skoro pala gledajući unazad, pogleda prikovanog za cipele u dućanu u ulici u kojeg ona i sve one, možda nikada neće moći uči. Odveć su skupe "zlatne i srebrne "sandale koje bi ove djevojčice obule na svetu Misu.
Cipele iz snova! Cipele od zlatnih snova, nedosanjane.
Nisu one ništa znale da smo u Zdencu već odvojili priloge što smo ih donijeli i namijenili baš za njih, za njihov "Dan iz snova". Danas!
Večer prije, nakon molitve, čitala sam im slikovnicu o Pepeljugi, koju je moja Ida Mariam poslala za djecu u vrtiću. Dodirivale su sjajne stranice, pokazivale na umrljane haljine Pepeljuge i svoje poderane veste. Lakše je kad vidiš da i u priči ima bosonogih bijelih djevojčica sa zakrpama na odjeći.
Nisu se usudile išta reći kada su na kraju priče ugledale Pepeljugu u zlatnim cipelama i haljini koja se okreće kao kišobran. Smijuljile su se dražesno sanjajući.
Kada smo se nakon posjeta starih i siromašnih predvečer vraćali kući, držale su nas za ruke. Iako su me neke već dorasle svojim visinom, jedva dočekaju da nas prime za ruke kao male djevojčice, pa mašemo rukama, skakućemo s noge na nogu, smijuć se.
Zovu nas "mama". Vjerujem da u ovim trenutcima one zaista i misle da ovim prašnjavim putevima šeću, s mamom. Jer, kako drugačije opisati njihove poglede koji se utisnu u naše srce na putu od crvene prašine. Anna i ja skrenule smo desno. Čude se. Ne razumiju. Ne vidim ni jednu gestu na njihovim licima koja bi bila znak da bi od svega što gledamo na tržnici, one htjele. Ni jednim glasom, ni šaptom, ni ijednom riječi, ne pokazuju da išta trebaju. Ne pokazuju da su možda već gladne i žedne. Dugo već hodamo raznoseći hranu i potrepštine najsiromašnijima.
No njima je važno da nisu same i da ih netko drži za ruku. Zastali smo pred "štandom" sa šarenim platnima i kangama. "Hajde, odaberite platno koje vam se najviše dopada!" govori im Anna.
One kao da ne shvaćaju, zbunjeno gledaju u Annu, misleći da ih pita da odaberu platno za Anninu i moju haljinu. Kada ih je prodavač pozvao unutra i rekao da odaberu platno za svoju haljinu, mislila sam da će skočiti do neba. Agripinina ruka drhtala je u mojoj od ove iznenadne neočekivane sreće.
Nisu odabrale svaka svoje platno, nisu odabrale ono najljepše, nisu odabrale sjajne trakice i čipkaste uzorke ruža i cvijeća. Dodirivale su tkaninu, gladile je rukama, mirisale, prislanjale na svoje lice.
Sreća do neba! Nikada nitko ovako nešto za njih nije učinio. Uz plisirane suknje, poneku novu majicu i haljinu od platna kojeg su odabrale, dada Subila sašila je svečane haljine po njihovoj mjeri. Samo njihovu. Novu. S mirisom Hrvatske tople ruke koja im iz srca daruje ovaj njihov dan iz snova.
Ništa više nisu pitale. Grleći nas, sretno su cupkale prašnjavom cestom u nedugo kupljenim natikačama.
Kada je već ovaj dan, za njih postao dan iz snova, bilo je potrebno samo jedno. Nedostajale su one "cipele od zlata".
Prve, u njihovom životu.
Ne treba njima crveni tepih. Prašnjavom cestom od crvene zemlje danas, u svojim zlatnim cipelicama i haljinama šivanim po njihovoj mjeri, Gospi Majci svoje molitve za vas klečeći prinose naše i vase djevojčice. Danas, kao prave male afričke princeze.
Ponekad, poneka Afrička bajka ima i sretan kraj. Bar na jedan dan. Dan iz njihovih snova.
U ime svih onih koji su ovim djevojčicama omogućili ostvariti ono što nitko do sada nije. Asante sana!
Snježana T.