Ranom zorom, Mišo i ja iz Pampatara (gradić gdje sam odsjela) krenuli smo za grad Juangriego. U 8.30 h bili smo u kući Mišinih prijatelja Ibraima i Norme. Mišo je otišao obavljati poslove po gradu. Ja sam čekala dok Norma obavi telefonske pozive, organizira sortiranje novinskih članaka povodom nacionalnog dana „Za život i mir“, što je moto i kampanja novog predsjednika Nikolasa Madura, nasljednika Huga Chaveza. Norma i njen suprug angažirani su u politici. Sebe smatraju vjernim sljedbenicima revolucije. Puni su entuzijazma i požrtvovnosti u radu za provedbu socijalnog programa u korist naroda.
U 10 h sati odvezao nas je njihov vozač do novog naselja Brisas de los Millanes, desetak kilometara udaljena od Juangriega. Kada smo sišli s asfalta činilo se da nema više puta. Velikim džipom jedva smo se kretali izrupanim zemljanim putom. Na početku naselja na drvenom stupu stala je prikovana daščica sa natpisom ulice: „Ulica sreće“, calle de Felisidad... Taj natpis opisuje raspoloženje mještana.
Nastavile smo hodati uzbrdicom gdje nas je čekala mlada žena, Chirly Luna i mala kućica od sivih blokova. Oko kućice na malom prostoru posađena su stabla guanave, kod nas poznate po mirisnoj marmeladi. Dvorišna vrata napravljena su od bodljikave žice pričvršćene na iskrivljenim drvenim kocima. Norma i Chirli srdačno su se zagrlile u znak dobrodošlice.
Dvoje njene djece donijeli su plastične stolice. Ostale smo sjediti ispod krova od cinka, gdje se sušilo rublje. Očito, to im je bila dnevna soba i dvorana za radne sastanke. Poslije nam se pridružio Chirly-in suprug. Zove se Isus. Oni su Kolumbijci. U Kolumbiji skoro svi muškarci imaju i po četiri imena od kojih je jedno obavezno Isus.
Kažu da su doselili na Margaritu iz Kolumbije jer je Venezuela perspektivnija za budućnost. San osloboditelja Simona Bolivara bio je ujediniti zemlje Anda u veliku Kolumbiju. Hugo Chavez je otvorio mogućnost doseljavanja iz drugih zemalja u Venezuelu dajući im sva prava kao i svom narodu.
Norma je s njima razgovarala o lokalnim izborima koji su bili polovicom prosinca. O tome kako nailaze na prazna obećanja i birokraciju. Ljudi su razočarani jer legalizacija zemljišta gdje su sagradili kuće, nije provedena do kraja. Nisu sigurni da će „desnica“ koja je pobijedila nastaviti sa postupkom. Chirly- in suprug, vrlo otvoren i kritičan, nije oklijevao reći Normi o propustima i greškama njenog muža koji je izgubio izbore za gradonačelnika.
Naselje je nastalo u zadnjih deset godina i sve više raste. Sada ima oko 400 uglavnom mladih obitelji. Nema struje, nema vode, nema puta.
Veliki broj živi od socijalne pomoći koja iznosi 2 600 bolivara (1 eur je 8,3 bolivara), što je nedovoljno za najosnovnije. Od kolovoza do kraja siječnja cijene su tri puta više. Tako je 1 kg kruha 35 bolivara. U trgovinama nema brašna, higijenskog papira... nema najosnovnijih potrepština. Čeka se u redovima od 100 metara. Velika je inflacija i sve to otkada je Chavez umro.
U naselju imaju tri protestantske crkve: baptistička, pentekostalna i evangelistička. Iz Katoličke crkve još nitko nije dolazio (svećenici).
Pridružila nam se druga mlada žena. Otišli smo kroz naselje kako bi upoznali više ljudi i njihove uvjete življenja. Ušli smo u kuću, na vratima je bio veliki plakat sa slikom Huga Chaveza. Puno kuća je imalo na ulazu njegovu sliku. Starija gospođa pričala je da sve što ima, to jest kućicu sa vrtom punim raznih voćaka, duguje pokojnom predsjedniku. Majka je 12-ero djece od više muževa. Pokazujući rukom prema gore rekla je da ima dva anđela u nebu. Drugih deset su odrasli i otišli. Sada živi sama. Zračila je velikom energijom i radošću.
Sljedeća kućica bila je od mlade crnačke obitelji. To je treća aktivna žena u mjesnoj zajednici. Chavez je dao ženama veliko povjerenje i važne funkcije u vodstvu mjesnih zajednica i drugih važnih mjesta. Zaštitio je žene od obiteljskog nasilja. One su nositeljice društvenih promjena. Te tri mlade žene i majke zračile su ponosom i zanosom što su važne i što imaju mogućnost doprinijeti općem dobru svoje zajednice i svojeg novog naselja, posebno djeci.
Žene su koje ustrajavaju unatoč svim poteškoćama obiteljskog i društvenog života. Muževi često napuštaju obitelj ostavljajući djecu samo ženi.
Na ulici smo susreli dječicu koja su išla u popodnevnu smjenu u školu. U njima malima i slatkima vidjela sam novu kumčad za naše velikodušne kumove iz Hrvatske i susjednih zemalja. Država im omogućuje besplatno školovanje, sve drugo moraju sami kupiti: školski pribor, knjige, bilježnice, uniformu, cipele...
Dogovorili smo ponovni susret, kako bi posjetili najsiromašnije među siromašnima i uzeli potrebne podatke za nova kumstva.
Duša mi je puna zadovoljstva i osjećaja da sam na pravom mjestu i da je to razlog mog dolaska u nepoznatu Venezuelu. Bog nam je ovdje pripremio novu misiju. Svi članovi, volonteri, suradnici i kumovi Zdenca Milosrđa prisutni su u naselju Brisas de los Millanes. Skupa hodamo ulicom Sreće.
Na povratku autobusom do mjesta mojeg boravka Pamparata imala sam lijepo iznenađenje. Na jednom autobusu na zadnjem staklu bila je velika slika Srca Isusova. To mi je bio znak Isusove vidljive prisutnosti. Bio je to odgovor na moju molitvu: „Presveto Srce Isusovo ja se uzdam u tebe.“
Svi ste u molitvi i duhu sa mom u misijama na otoku Margariti, Venezueli.
Radost Duha Svetoga neka žubori u vašemu srcu i teče mislima.
S Ljilja Lončar
Misionarka Milosrđa