Jedna od stvari koja mi se u Tanzaniji urezala u srce su neodoljivi dječji osmijesi. Zemlja siromašne ekonomije, ali bogata djecom. Izviru odsvakuda, gdje god se okrenemo - igraju se u prašini, na pijesku. Ako i imaju koju igračku, ona je kućne izrade, napravljena od plastičnih boca, guma, krpa. Bez obzira na to, najčešće su nasmijana, sretna i zahvalna za ono što imaju, ma koliko malo se to nama činilo.
No ovaj smijeh bio je drugačiji. Skoro sat vremena sastanka mali Brighton nije se prestao smijati. Kao da je i sam bio svjestan kakvu je sudbinu izbjegao. U naručju svoje nove majke, koja je pažljivo slušala detalje Zdenčevog projekta pod nazivom "Djeca blagoslova", koji je nedavno pokrenut i u Tanzaniji, radosno se meškoljio, nesvjestan da je upravo on prva beba blagoslova ovdje.
"Djeca blagoslova" je projekt u kojoj se djeci bez roditelja pronalazi obitelj koja će im pružiti dom i odgoj, a kojoj Zdenac pokriva troškove za dijete.
Briaisonova majka imala je težih zdravstvenih problema i prije nego se on rodio. Dok je išla u srednju školu, njezine kolege i profesori prikupljali su novac za liječenje i operaciju. Stanje se nažalost nije popravilo niti nakon što je on došao na svijet.
Otac za njega nije htio niti čuti, ostavio je njegovu majku ubrzo nakon što je zatrudnjela. Otkako se rodio, majka mu je bila više u bolnici nego s njim. Sve dok joj srce više nije imalo snage kucati. On je imao smo 9 mjeseci. Cijeli sprovod nije prestajao plakati - što zbog osjećaja napuštenosti, što zbog gladi. Rodbina nije imala mogućnosti brinuti se za njega, baka mu je i sama bila vrlo bolesna. Što bi s njim bilo ne želim niti zamisliti da na sprovodu nije bila naša Anna, koja je s Briaisonovom majkom išla zajedno u školu. Vidjevši to maleno, bespomoćno biće znala je da nešto mora učiniti. Mora mu pronaći obitelj.
U dogovoru sa s. Ljiljom koja je pronašla rješenje – pronaći ženu koja bi ga prihvatila odgajati. Javila se župniku, don Romanusu koji je predsjednik Zdenca u Tanzaniji, te je on kontaktirao blisku suradnicu župe, udovicu gospođu Olivu i zamolio je da pronađe dobru ženu, majku, koja bi se mogla brinuti o malenom dječaku. No njezino srce joj je prišapnulo: "Nisam li ja žena? Nisam li ja majka?" Odlučila ga je obići. Kad ga je uzela u naručje, nije plakao, samo ju je prodorno gledao u oči. Kao da ju je prepoznao - svoju novu majku. Dva srca u tom trenutku postala su jedno. Gospođa Oliva nije dvojila da je to njezino dijete i da ga treba odnijeti kući, iako se bojala kako će njezina djeca prihvatiti malenog. No, briga je bilo bespotrebna, s veseljem su prihvatili novog člana obitelji, svog mlađeg brata. Maleni je prvo morao zbog pothranjenosti u bolnicu, ali nakon par tjedana kad smo se našli s njima, vidjeli smo da je dobro zbrinut, nahranjen - ne samo hranom, nego i ljubavlju i pažnjom.
Zahvaljujemo svim dobročiniteljima koji pomažu projektu "Djeca blagoslova", te tako omogućuju sretno odrastanje djece bez roditeljske skrbi u udomiteljskim obiteljima.
Marija Radočaj