Karamoja, najsiromašniji dio istočne Afrike, regija je koja se nalazi na sjeveroistočnom djelu Ugande. Na području biskupije Moroto, u misiji Nawanatau već dvije godine djeluje naš misionar don Jakoslav Banić. Područje je to u kojem je narod kroz povijest umirao od gladi, ali nažalost umire i danas, a osobito djeca. Polupustinja u kojoj nema površinskih voda, a kiša pada tek dva mjeseca u godini.
Don Jakoslav nas je kratko upoznao s poviješću ovoga naroda kojega su 1970. godine kolonizatori proglasili polučovjekom i poluživotinjom. Nisu mu dozvolili da se razvija, da napreduje. Kasnije, nakon 1970. god. prvi predsjednik Ugande naredio je narodu da se mora obući. Oni koji to nisu željeli, bili su poubijani.
Nažalost, situacija i život ljudi u ovoj regiji ni danas nije puno bolji, a sve smo to imale priliku vidjeti i doživjeti iz prve ruke. Obilazeći mala, siromašna sela na području biskupije Moroto imale smo priliku vidjeti u kakvim uvjetima žive ovi ljudi. Malene kućice napravljene od šiblja i slame, bez prozora, bez struje i vode. Okružene bodljikavom ogradom s malenim vratima koja ih štite od provalnika. Pored materijalnog siromaštva, gladi i nedostatka vode, veliko je moralno i duhovno siromaštvo.
Karamoja je primila kršćanstvo prije 90 godina. Obitelj kao zajednica, gotovo da i ne postoji. Vlada poligamija. Na pitanje koliko imaju žena, muškarci odgovaraju: tri, četiri, pet. Broj djece ne znaju. Žene su te koje grade kuću, brinu kako zaraditi novac za hranu, kilometrima pješače po vodu. Upravo iz takvih sličnih obitelji dolaze Moses i Joseph.
Moses je vrlo rano napustio školu i počeo živjeti na ulici. Pored siromaštva ulični život donio mu je i brojne poroke. U početku je zarađivao preprodavajući mandazije (pečene pogačice). Bio je okružen ljudima koji su uzimali drogu i alkohol pa je to postalo i dio njegovog života i svakodnevice. U jednom trenutku je shvatio da njegov život ne vodi nikamo, nema smisao, ni budućnost.
Odlučio je pomoć i izlaz iz svoje situacije pronaći u crkvi. Tamo je spoznao da je Isus živ i dobio je novu nadu. Njegov život dobio je smisao i krenuo je drugim smjerom. Odlučio je sklopiti crkveni brak sa ženom s kojom je do tada živio i imao djecu. Kada je saznala za njegovo obraćenje i nov način života, njegova obitelj ga se odrekla. Prema njihovom vjerovanju muškarac ne smije imati samo jednu ženu jer je njegova dužnost proširiti i sačuvati pleme, imajući više žena koje će mu roditi što veći broj djece.
Sličnu životnu priču imao je i Joseph. Vrlo rano završio je na ulici. Nije išao u školu. Počeo je piti alkohol s drugim uličnim dječacima. Jednom prilikom nam je rekao kako u Karamoji imaš puno prijatelja kada piješ. Osjetio je u sebi da život kojim živi nije dobar i da ga vodi u propast. Okrenuo se Bogu i počeo živjeti sakramentalno. Najveći korak u njegovom životu bio je sklapanje braka, s čime se njegova obitelj nikako nije slagala. Kada je odlučio prestati piti, prijatelji su ga napustili. Počeli su govoriti loše i ružno o njemu. Nisu vjerovali da će ustrajati. Često su ga izrugivali. Jospeh se upisao u školu i sada je maturant.
Moses i Joseph danas rade u misiji s don Jakoslavom. Svakodnevna Sveta Misa, sakramentalni i obiteljski život sada je njihova svakodnevica. Volonteri su koje smo imale priliku upoznati i s kojima surađujemo i ako Bog da oni će biti nositelji „Odgoja u solidarnosti i za solidarnost“ za djecu i mlade u misiji Nawanatau. Ova dva mlada i hrabra čovjeka dokaz su i potvrda što sve Bog može učiniti od čovjekova života i kada sve okolnosti govore suprotno i kada se čini nemoguće.
A.P.
