Kako je to biti nigdje, bez kuće, svoga kreveta??
Kako je to izići ujutro na ulicu i ne znati gdje cijeli dan provesti?
Kako je to kad kiša lije cijeli dan i puše hladna zimska bura, a ti se nemaš gdje skloniti?
Kako je to biti BESKUĆNIK?!
Ne znamo, jer većina nas ima gdje stanovati, ima svoju obitelj, ima prijatelje… Možda bi mogli probati jedan- dva dana kako je to, ali više od toga, sigurna sam ne bi mogli.
Posjetili smo ih prije nekoliko dana, u Splitu, u njihovom prihvatilištu. Išli smo s profesoricom Silvanom i curama iz Oš Kman- Kocunar koje sudjeluju na našim edukativnim radionicama- Odgoj u solidarnosti.
Prošli put kada smo ih posjetili razgovarali smo sa zaposlenikom udruge MoSt. Cure su bile potresene njegovom pričom o tim ljudima, a neke su i zaplakale nad tužnim životnim sudbinama. U prihvatilištu za beskućnike, koje je u jako lošem stanju, smješteno je 16 osoba, u jednom malom prostoru.
Ovoga puta uključili smo se u akciju pod nazivom “O la la večere” gdje se građani Splita uključuju u pomoć, na način da kuhaju večeru za beskućnike, svaki dan netko drugi. I mi smo im napravili večeru te im je odnijeli.
Nije nam bio problem izdvojiti svoje vrijeme i pripremiti večeru za toliko ljudi. Pogotovo smo bili sretni kada smo ih vidjeli kako sa zahvalnošću i iščekivanjem primaju tu hranu. Vidjeli smo opet taj prostor, i sa sigurnošću možemo reći da im nije lako. Otišli smo sa odlukom u srcu da ih nećemo zaboraviti, da ćemo se opet vratiti, a da će do tada oni dobiti bolji smještaj u kojem će zadobiti svoje izgubljeno dostojanstvo i osjećati se opet kao ljudi…