Sve je počelo pozivom s nepoznatog broja. Sav uznemiren javljam se, kad ono topli, prijateljski glas Živka. On sav radostan javlja kako će ovu subotu biti akcija u kojoj bi jednoj baki pomogli pospremiti kuću jer živi u groznim uvjetima. Pitao sam ga gdje živi ta baka.
On kaže u samom centru Zagreba. Mislim ja: „Ma koliko to može biti drastična situacija u centru?!“
Kad eto drugi dan poruke: „Bog, trebali bi nabaviti kompletno novu posteljinu i nešto robe. To je starica sitnije građe. Zasad imamo samo deku i plahtu.“
Pa mislim ja ma kud baš ovu subotu, pa bila je biblijska radionica ovaj tjedan, imam uskoro kolokvije… Ali neka, ići ću, ali ću se brzo vratiti kući. Tu večer poslije sv. Mise pitam neke drage župljane je li imaju možda viška kakve posteljine ili robe. Par sati kasnije našle su se spakirane tri vrećice.
Došla je i ta subota. Nevoljko ustajem iz toplog kreveta. Put pod noge. Svi se volonteri Zdenca sakupili kod Živka. Dolazimo u ulicu, pun kombi starih parketa, robe i nas još pomalo pospanih i možda podosta zabrinutih volontera. Pa kako ćemo? Hoće li nas baka uopće pustiti unutra?
Kucamo na trošna vrata, još trošnije kućice. Vrata nam otvara simpatična starica, ali nas istovremeno zapuhuje smrad vlage. „Dobar dan“, uljudno nas pozdravi. Nakon kratke priče kaže baka: „Uđite, ne bumo tu na vratima stajali.“ Ulazimo u njenu sobicu.
Nosnice nam se stisle od neugodna mirisa. Cijela soba zatrpana starim stvarima, vrećicama, kutijama, smećem. U uglu sobe, iza vrata, malena wc školjka, poviše nje mali lavabo s malenom pipom na koju je spojena guma koja vodi kroz prozor.
Starica sjeda na krevet. Podižem pogled, a iznad nje uokvirena velika prekrasna slika Bogorodice. Srce mi se smiruje, na pravome smo mjestu. Gledam slike povješane po zidovima. Sve vrvi slikama svetaca, krunicama, molitvenicima, moćima. Polako nam se navlači osmijeh.
I polako u priči s bakom saznajemo da je ona tu, u toj sobici od 1946 g., da je radila kao krojačica u jednoj tvornici te da je tako zaradila svoju malu mirovinu. Spominje brata i četiri sestre od kojih je jedna bila časna sestra.
Na pitanje da li se udavala, ona jasno odgovara: „Nisam. Nisam ni htjela, gledala sam kako je moj otac tukao majku. Nisam si to željela.“
Do bakina kreveta stajala je peć. Ali nigdje ni traga drvima. Kasnije smo saznali da cijelu prošlu zimu baka nije imala drva. Da se ta mala pipa smrznula i da nije imala ni vode te je po vodu išla na gradsku pumpu. Meni naviru suze, znam da nije imala ni struje što je značilo tiho ležanje u hladan krevet kada se mrači, a zimi je to oko 5, te čekanje jutra. Teška je to starost.
Odlučujemo se primiti posla. Navlačimo skafandere, rukavice, izbacujemo stare parkete koje je Živko pokupio s gradilišta. I pritom srećemo jednog od susjeda. On se čudio što mi to radimo, da to nema smisla te stalno koristeći psovke odlazi.
Zatim mi Živko pripovijeda kako je baka dobra jedino s jednom obitelji koja ima dvoje djece, a žive odmah u prostoriji iza bakine.
Njima smo poslali baku dok smo se primali posla. Uočili smo da ona guma s bakine pipe odlazi njima te da oni uzimaju vodu od bake. A žive u neznatno boljim uvjetima od nje.
Mi se spremili, ali otkud početi!? Vadimo vreće za smeće i počinjemo trpati sve u njih. Sve osim bakinih uspomena i dokumenata. Odjednom iza ugla proviruje njezina sjeda glava. Ipak smo počeli dirati u nešto što je bio cijeli njezin život i pravo je čudo nam je to dozvolila. Živka ju je upitala: „Bako, pa kada ste digli ruke od svega? Kada ste odustali?“ Na to baka smireno odgovori: „O pa prije nekih 20 godina.“ Vidjeli smo da je nekad ona vodila brigu ali u zadnje vrijeme jednostavno je odustala. Kako i ne bi, ostala je sama, u tom zakutku, tami i hladnoći. Ali jedno me zadivljuje- njezina pobožnost. Živko je spomenuo da baka redovno odlazi na sv. Misu. A i primijetio sam posebnu toplinu u glasu kada baka govori o Bogu i svetima.
Već je prošlo podne kada smo većinu stvari iznijeli na dvorište koje je sada bilo prepuno svega.
Došli smo konačno do peći koju smo hvala dragome Bogu uspješno zapalili i kuća je odmah živnula. Ognjište je uvijek srce kuće, a ovo je već dugo bilo hladno. Stavili smo grijati vodu i cure su se odmah primile pranja prozora. Živko je odvezao pun kamion smeća, a kada se vratio započeli smo krečiti zidove koji su bili pri dnu crni od vlage. Kako bi nanosili boju tako bi otpadali komadići stare. Činilo se kao da radimo Sizifov posao, ali nekako je išlo.
Baki je u međuvremenu stigao ručak iz pučke kuhinje.
U meni se polako budila sumnja. Ma ima li to sve smisla!? Meni nešto ne da mira i pitam ja nju: „Pa bako kako to da nemate struje? Imate mirovinu, kako se to desilo?“
Ona jadna odgovara: „Znam, ištekali su je. Ja sam struju posuđivala susjedima. Bilo mi ih je žao, imaju dvoje djece. No oni nisu plaćali račune, skupilo se duga i meni su struju isključili. Ja prije nisam puno trošila.“ Smireno i bez ikakve ljutnje odgovara baka.
Tako me je tada bilo na trenutak sram, što sam posumnjao u našu misiju i u baku. Sama, stara, osamljena, napuštena, iskorištena, prezrena, izbjegavana, sve je to bila ta starica koja se nije ljutila već je sve to smireno pričala. Tada nam je bilo toliko drago što nas je dragi Isus poslao da joj vratimo dostojanstvo i pružimo nešto bolju starost. Tu je prozivamo bakom Zdenca, jer je jedan val Božjeg milosrđa stigao do njene zaboravljene sobice.
Stavili smo tepih kojeg je darovala moja teta. Nije bio nešto lijep no puno bolji od betona pokrivenog vlažnim terpapirom. Tepih smo odmotali, usisali, postavili novi madrac, čistu posteljinu, oprali stolove, namjestili nove zavjese, složili drva (one stare parkete koje je Živko pribavio), oprali wc, regale, posuđe i sve je bilo polako na svome mjestu. Za to vrijeme je baka bila na Misi koju je prikazala za sve nas, za Zdenac. Mislim da je bila ugodno iznenađena, stalno je govorila kako je lijepo i 'puno vam hvala'.
Sada je došao malo osjetljivi trenutak. Pitali smo baku da li bi htjela da ju operemo. Ona je taj prijedlog objeručke prihvatila. Mi smo još složili do kraja drva i počistili dvorište.Kupanje je završilo. Ulazimo u sobu, a baka čista, u novoj spavaćici leži na krevetu. Bilo joj je u početku malo neugodno, ali kad se je počela prati počela se poput djeteta smijati, dirati vodu, mirisati je te je bila toliko sretna što se nakon dugo vremena okupala da su se jednostavno svi smijali. „Sada ću spavati ko maleni Isusek“, sa osmijehom je dodala baka.
Na kraju smo se željeli pomoliti. Baka je to sretna prihvatila i čak se podigla iz kreveta. Primili smo se za ruke i izmolili Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu. Kad smo htjeli završiti znakom križa, baka nas je prekinula te počela moliti: 'Anđele čuvaru mili...'
Bio je to tako lijep kraj dana kojeg ću dugo pamtiti.
Neka je blagoslovljen Bog i Otac koji nas je sazdao, Isus koji nas je pozvao, Duh Sveti koji nas je nadahnuo i jačao, te Blažena Djevica Marija čiji nas je zagovor stalno pratio.
Luka