Sada djevojka sa svoje 22 godine. Obrazovana i ostvarena. Ispunila je svoj životni san. Ne samo da zna čitati i pisati već je završila školu za poučavanje drugih. Profesorica.
Za vrijeme svog školovanja bila je vrlo aktivna i požrtvovana volonterka u Zdencu. Poučavala je djecu osnovne škole. Kao studentica je živjela u internatu s djevojčicama Zdenca koje nisu imale svoje obitelji i bila im majka, odgajateljica i prijateljica.
Za nas Zdenčane, svaki put kad bi došli u Tanzaniju bila je u ulozi prevoditelja. Poznavala je svaku kuću kumčeta i stariju osobu koje smo posjećivale. Kako su udaljenosti velike, često je s djecom kumčadi kad nas nije bilo nosila hranu starijima i to pješke.
Zadnje tri godine bila je na studiju. U internat je došla Yusta koja je preuzela njenu ulogu koordinatora i odgajateljice, ali Ana je Ana. Ipak je ona odrasla u Zdencu.
Završila je svoj studij i jedva čeka raditi s djecom.
Zahvaljuje svim dobročiniteljima koji su joj pomogli u školovanju i Zdencu.
Daleke 2009. godine čuli smo za Anu i njenu situaciju.
Došli smo u selo, tražili Aninu kuću. U trenu se oko nas skupilo mnoštvo djece. Među njima djevojčica blagog, zahvalnog pogleda, sa suzama radosnicama u očima, koja nam se poklonila. U njezinoj kulturi, naklon je izraz poštovanja i duboke zahvalnosti. Dotaknula nam je srce i suze nam potekoše jer u tom naklonu vidjeli smo cijeli njen život.
Poželjeli smo joj u očima vidjeti radost, željeli smo toj malenoj djevojčici reći da se ne klanja... neka se samo smije.
Ana nas je odvela u svoju kuhinju, malenu kućicu od blata s nepravilnim otvorom za vrata, prekrivenu slamom. Vatra naložena na glinenom podu, na vatri maleni lončić u kojem se kuha nekoliko zrna graha. Kad je skuhala grah, u istoj posudi kuha i ugali jer druge posude nema.
Preko glinenog dvorišta odvela nas je u svoju sobu. Zemljani zidovi, zemljani pod, uzak drveni krevet prekriven s nekoliko iskidanih starih komada robe koji zamjenjuju madrac, posteljinu i prekrivač. Nema prozora.
Zamislili smo Anu samu u toj sobici i tad razumjeli njezin naklon.
Malena gesta u kojoj se krije svjesnost jednog djeteta da je nezaštićeno (roditelji umrli od side, a baka s kojom živi je starica) i da će uskoro ostati sama. U kući ni sada nema hrane. Njena gesta pokazuje svjesnost o nadi koju joj donosi naša posjeta.
Zraka radosti iz tužnog i ozbiljnog pogleda dotaknula bi i najokorjelije srce. Ne možeš ne razumjeti koliko malenom pažnjom možeš bolan naklon preobraziti u iskaz radosti, tužan pogled osvijetliti vedrom zrakom koja te potiče: «Ne odustaj! Pusti Boga da djeluje kroz tebe, čini dobro.»
Ana nam je donijela i svoj ručak: malo graha na malenom tanjuriću i ozarila se radošću kad smo probale. To je sve što je imala taj dan za jesti. Dok smo bili s Anom, naša Nada je ušla u njezinu sobu i ostavila hrpicu bombona na krevetu, da joj budu slatko iznenađenje i izvuku još jednu radosnu zraku iz tužnog pogleda.
Ostavili smo Anu s nadom i otišli s nadom da će naša Nada koja je tada ostala u Ujewi 6 mjeseci svojim posjetima izvlačiti zrake radosti iz pogleda ove tužne djevojčice i mnogih drugih.
Naša nada i vjera danas su konkretne. Ana je izrasla u lijepu, obrazovanu djevojku, velika srca. Svojim trudom uz pomoć Zdenca želi i dalje donositi svjetlo svojim sunarodnjacima, djeci koja su u istoj životnoj situaciji u kojoj je i ona bila.
U svakom razgovoru s Anom istakne i blagoslivlja Zdenac i dobročinitelje koji su vjerovali u nju.
N.M.