Kako bi došli do sjedinjenja s Bogom potrebno je ići uskim putem odricanja, proći kroz noć osjeta i noć duha, kako bi pročišćeni u osjetilnom i duhovnom djelu sveli sebe na ništa, tj. ispraznili se od svega onoga što nije Bog.
Prva noć, noć osjeta odnosi se na niži dio čovjeka, tj. na njegova osjetila, a sastoji se u odricanju i čišćenju od svih osjetnih požuda i svih sklonosti njezine volje, ali također i na unutarnja osjetila, kao što su moć predočavanja i mašta. Čišćenjem osjetnog djela duše stvaramo preduvjet za prelazak na viši, duhovni dio.
Druga noć, noć duha sastoji se u lišenju duha od svih stvari, ne samo osjetnih nego i duhovnih, oslanjajući se samo na čistu vjeru i po vjeri ulazeći k Bogu. U noći osjetila čovjeku izmiču stvari, vrijednosti i ljudi, a u noći duha, čovjeku izmiče Bog. To „neiskustvo Boga“ nije znak Božje odsutnosti, nego znak da Božje svjetlo prodire u dušu. Ono što se tada u takvoj tami doživljava kao napuštenost ili čak kao zakazivanje u molitvi i duhovnom životu zapravo je intenzivna faza rasta, proces čišćenja i dozrijevanja.
Kada Bog uvodi dušu u noć duha oduzima joj spoznaju da je ljubljena od Boga te je tako čisti
od svih utjeha. Ali zato osoba postaje sposobna za čistu ljubav koja će joj omogućiti sjedinjenje s Bogom. S jedne strane, cilj ove noći je upotpuniti prvu noć – noć osjetila, jer ona nije mogla izvršiti potpuno očišćenje i ostali su tragovi osjetilnih sklonosti, a s druge strane njezina je zadaća potpuno očišćenje tj. uklanjanje glavne smetnje, a to je navezanost na samu sebe. Tek tada može nastupiti potpuno sjedinjenje.
Bog želi preko ovoga stanja imati iskustvo čovjeka, provjeriti i kušati ga je li spreman za viši
stupanj ljubavi. Dosad je, naime, duša ljubila Boga poradi njegovih darova i utjeha, bilo je u
tom puno sebičnosti i infantilnosti. Sada je pozvana ljubiti ga radi njega samoga. Prva noć,
noć osjetila je bila tek pripremni stadij, a duboko pročišćenje osjetila se postiže tek u noći
duha u kojoj se osjetilni i duhovni dio duše zajedno čiste i iscjeljuju kako bi bila spremna za
duhovno vjenčanje.
Što se točno događa u tamnoj noći duha…
Istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka iznosi na svjetlo ružnu stranu čovjeka koja
obično stoji skrivena. U takvom stanju noći tama preplavljuje svjesni um i kada osoba počne
uviđati svoju grešnost podnosi teške muke. Ta patnja uzrokovana je vlastitom nečistoćom, nedostojnošću i slabošću koja sada izbija na svjetlo. Sv. Ivan od Križa kaže: „da se duša osjeća kao poništena i satrta na pogled svojih bijeda, proživljavajući krutu smrt duha. Događa joj se kao da je progutana od kakve zvijeri i probavljena u njenoj tamnoj utrobi trpeći strahovite muke, kao Jona u utrobi one morske nemani“. Upravo ovo sučeljavanje sa svojim tamnim stranama udara dušu te je baca u očaj.
Također, uslijed tog viđenja vlastite tame i ružnoće sv. Ivan od Križa opisuje osjećaj napuštenosti i odbačenosti od Boga: „I zaista, kad pritišće motrenje koje čisti, duša veoma živo osjeća sjenu smrti te muku i bol pakla, podzemlja, što se sastoji u tome da se ona osjeća bez Boga, kažnjena i odbačena, i u tom misli da se on veoma ljuti na nju. Sve to duša u ovom stanju osjeća. Ali ima tu još nešto: veliki osjećaj straha čini da misli da će tako biti uvijek“. Ovo bolno iskustvo je potrebno, jer ono je uvjet da bi netko mogao primiti božansko svjetlo, slatkoću i užitak.
Isto tako velika muka pritišće i žalosti osobu zato što više ne može moliti. Sv. Ivan od Križa to opisuje ovako: „Zaista, ovo nije vrijeme da se govori s Bogom nego da se, kako kaže Jeremija, usne priljubi uz prašinu i da se gleda neće li možda izbiti tračak nade, podnoseći sa strpljenjem vlastito čišćenje. Sada Bog djeluje u duši: zbog toga ona ne može ništa. Nije sposobna moliti niti pažljivo prisustvovati bogoslužju, pa niti paziti na koji vremeniti posao; podložna je takvim rastresenostima i tako dubokim zaboravnostima, da joj prolaze mnogi razmaci vremena, a da kasnije ne zna što je radila ili mislila“. Blažene duše nalaze se tada izvan vremena, u stanju koje se naziva aevum što je prijelazni stadij između vremena i vječnosti.
Tamno motrenje dar je osobite ljubavi pomoću koje Bog poništava, prazni, čisti od svih
sklonosti i nesavršenih navika stečenih za čitava života – onako kako vatra postupa sa
hrđom – pa na taj način sada prolazi kroz čistilište koje bi trebala izdržavati u drugom životu.
Sv. Ivan od Križa uspoređuje čistilište s tamnom noći i kaže: „dušu, dakle čisti i rasvjetljuje ona ista ljubazna Mudrost koja čisti blažene duhove rasvjetljujući ih. Svaki čovjek da bi mogao uživati gledanje Božjeg veličanstva morat će se pročistiti, a to pročišćenje se zbiva po vatri božanske ljubavi, ili u ovom ili budućem životu: „Trpljenje se, o kojem govorimo, može usporediti s trpljenjem u čistilištu, jer kao što se ondje duhovi čiste zato da kasnije mogu Boga gledati u jasnom gledanju vječnog života, tako se na zemlji duše čiste na sličan način zato da se mogu preobraziti u Boga, da ga mogu ljubiti u ovom sjedinjenju.
Priredila s. Ljilja Lončar
Sv. Ivanu od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bezutješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.