Paola je u svojem duhovnom dnevniku podijelila po točkama svoju tamnu noć. To su različite duhovne faze koje se razlikuju po nekim naglašenijim proživljavanjem. Osnova njene tamne noći je da se osjeća grešnom, da je ostavljena od Boga, nema utjehe ni od kuda i vapaj za Božjim smilovanjem da bude spašena. Kroz sva razdoblja provlači se još veća čežnja za Bogom ali na jedan pročišćen i spoznajni način. Ponovit ćemo osnovne značajke prve i druge faze: U prvoj je napad očaja;
Paola osjeća da ju je Bog napustio i da je predmet mržnje u njegovim očima, osjeća da joj je okrenuo leđa i da je prezire te da je više ne želi i ne ljubi. Misli da za nju više nema spasa, da je zbog svojih grijeha osuđena na propast i da nikada neće proći kroz sveta vrata nebeskog Jeruzalema i vidjeti lice Gospodina.
Ulazi u drugu fazu gdje su naglašena lijepa sjećanja. Naziva ih uspomene.
Paola se nostalgično prisjeća prošlih, sretnih dana kada je izgarala od ljubavi prema Bogu, kada je bila pod radosnim i nježnim dojmovima svega stvorenoga, i kada su je pratili osjećaji divljenja i zanosa. Sjećanje je ispunja gorčinom, jer joj se čini da je Božje skrivanje koje sada proživljava stanje prokletstva. Pritisnuta je dubokom tugom i osjećajem krivnje, misli da je zbog svoje grešnosti i nezahvalnosti izgubila Boga.
Mlada djevojka, Paula di Rosa pobožna i predana samo Bogu, imala je česte napade sotone koji joj je stavljao psovke u usta.
U svojim razgovorima s Bogom nazire se dubina i jačina njenih kušnji i trpljenja: „Bože moj, zašto si mi zarobio srce, a onda me tako ostavio? Napast me tjera na pomisao da ti nisi vjeran. Bože moj oprosti mi. Zbog jačine svoje boli tako govorim. Zašto si me stvorio ako te moram izgubiti?
Zašto si mi svojom milinom zarobio srce, a onda me tako ostavio?“
Na trenutke želi biti neko stvorenje u prirodi koje samim svojim postojanjem slavi Boga. „Da si me barem stvorio kao kamen, nijemo stablo“. Ne bi se osjećala u Božjim očima predmetom mržnje. Bila bi bez ove duševne patnje. Žali da nije umrla u djetinjstvu. Poželi biti osoba koja nema uporabu razuma. Čak i njima zavidi jer će se oni spasiti po sakramentu krštenja dok je ona odbačena.
U svojem nabrajanju s kime i čime se uspoređuje i zamjenjuje ubaci rečenice svojeg prijašnjeg slatkog doživljaja Boga. „Daj da ti nanovo ponavljam: zašto sam se u tebe zaljubila? Zašto si mi ugrabio srce a sada me tako ostavljaš?“ Dolazi joj da Bogu prigovori da je nevjeran, da je izigrao njenu ljubav. Trga se od te misli. Prepoznaje sebe kao nevjernu, grešnu i krivu za svoje stanje. Sve ove patnje posljedice su njene nevjernosti. Traži oproštenje. Pronalazi razloge svojim pomislima da je Bog kriv njenoj nesreći: „žestina mojih boli tjera me da se tako izražavam. Bože moj ja sam izvan sebe.“
Kad bi netko od ljudi čuo kako se izražava i osjeća sigurno bi se sablaznio. Ali Bog koji pozna njeno srce i znade koliko ga ona ljubi, neće je osuditi. Nakon misli i osjećaja žalosne i ranjene duše Paula nastavlja sa izrazima ljubavi prema najvećem njenom Dobru. „Usred najveće oluje uvijek ću priznati da si ti moj Bog. Pravedni, blagi i neizmjerno ljubazni Bog. Koliko god oštro i strogo postupao sa mnom, izgleda da te moje srce želi sve više ljubiti. Svom snagom svoga duha glasno ću vikati svima: ljubite Boga, najveće dobro, ljubite ga svom snagom. I za mene ga opet ljubite.“
Točka 3: Najtužnija zapuštenost
U ovom razdoblju sotona joj prikazuje Boga kao nevjernog, koji ne ispunja svoja obećanja. Svjesna da je Bog sama pravednost i vjernost prepoznaje navalu sotone. Okreće se sebi i prepoznaje svoju nevjernost. Ona kao ograničeno biće može biti slaba i nevjerna u izvršavanju svojeg poslanja. Optužuje se za svoju nevjernost zbog čega smatra da mora biti kažnjena.
Poistovjećena sa sionskom kćeri iz Biblije udaljuje se od svojih kolegica i prijateljica. Prožima je osjećaj napuštenosti, samoće i žalosti. Teška joj je svaka ljudska prisutnost. Nema utjehe za nju, niti je ne želi od ljudi. Samo je jedan koji je razumije i za čijom utjehom čezne. Taj jedini Tješitelj nju je napustio, prepustio. Svoju bol uspoređuje sa dubinom mora. Poseže za stihovima iz sionske kćeri i moli svoje prijateljice da je zagovaraju kod njenog Miljenika kako bi se smilovao njoj koja je skrivila svoju strašnu nesreću. Dosta joj je samo jedan ljubazan pogled od njezinog Miljenika. Poručuje mu da da se kaje za svoju nevjernost. Obećaje da će u buduće biti mu vjerna u ljubavi i služenju. U ovim recima vidljiva je njezina spoznaja o njenoj siromašnoj i ograničenoj ljubavi i svijest o Njegovoj neograničenoj ljubavi prema njoj i svim stvorovima. Za nju služenje Bogu je preko služenja njegovim stvorenjima.
Opominje svoje drugarice da se ne bih u svojoj velikodušnosti ponudile preuzeti njenu bol na sebe u namjeri da joj pomognu. Brzo bi se pokajale ako bi im dao njezino trpljenje. I ona da može opozvala bi svoje molitve za trpljenjem koje mu je prije upućivala.
Uzima iz prirode drugu metaforu. Lastavice pred oluju uznemirene su i uplašene. Neprestano lete ulazeći i izlijećući iz gnijezda. Vidi sebe kao jednu takvu lastavicu koja se povlači u svoje gnijezdo tj. Svoju unutarnju ćeliju kako bi našla smiraj i sigurnost. Međutim ona je gonjena svojim unutarnjim nemirom zbog kojega stalno izlazi i obilazi da bi promjenom mjesta pronašla barem malo olakšanje.
Pročitati odlomke sa stranice 104, odlomak koji počinje s: oštar napad psovke … završava s riječju „sablažnjava“.
Sa stranice 105 dio: „sionske kćeri … do „teret svoje boli“.
Smjernice Paule di Rosa:
1. Za svoja duhovna stanja pronaći likove i tekstove iz Biblije.
2. Dovoljno vremena uzimati za svjesno proživljavanje unutarnjih doživljaja.
3. Služiti se slikovitim govorom za izraziti proživljavanje.
Priredila s. Ljilja Lončar