Po djetinjstvu se prepoznaje čovjek i njegov život. Roditelji Klement i Kamila dali su svojoj Pauli, poslije života i najdragocjenijeg dara vjere – bezbrižno i sretno djetinjstvo. U tom djetinjstvu je i milost sijala sjemenke svetosti.
Klement, plemić grofovske loze, proizvođač svile i jedan od najbogatijih ljudi u gradu. Čestit, pošten, čvrsta karaktera i nadaleko poznate kršćanske dobrotvornosti.. Majka Kamila porijeklom iz grofovske obitelji Albani; pobožna i nježna, krhka zdravlja. Rodila je devetero djece.
Paola je šesto dijete obitelji di Rosa. Njena majka od samog djetinjstva napajala je dušu ovog malog stvorenja ljubavlju. Vrlo inteligentna djevojčica što je ubrzo potvrdilo, njeno izvanredno pamćenje te iznenađujuće razumijevanje prvih molitava. S nepunih šest godina naučila je molitve i sve važnije katekizamske istine. Za svoju dob pokazivala je neuobičajen interes za nebo, samoću, duhovnost, žrtvice i mnogo drugih detalja iz njoj sve omiljenije Božje stvarnosti.
Paoli je najviše stalo da joj duša bude lijepa. „ Želim se svidjeti Gospodinu!“ – govorila je, odlučno kao netko tko dobro zna što hoće. Kao malena ukrašavala je oltarić Majke Božje, pred kojim je obavljala svibanjske pobožnosti. Majka Kamila često je upravljala Bogu molitvu za Paolu: „ Bože, svojom milošću bdij nad tim djetetom i čuvaj je od taštine.“ Nije bila obično dijete, niti njena sabranost nije bila obična sabranost. Mnogi su komentirali: „ Ona mala ne hoda po zemlji! Mala je svetica! Nebeski anđeo, a ne dijete!“
Njezina darovitost došla je do izražaja kad joj se majka razboljela. Nježna i dosjetljiva ljubav zrcalila se u dubokim duhovnim razgovorima.. Paola joj je pripovijedala što osjeća za vrijeme svete mise, kad je tako blizu Isusu koji trpi, uživljavala se sa toliko stvarnim osjećajem kao da je osobno na Kalvariji. „ Gladna sam, i sva jela i pića ovoga svijeta dala bih za jednu svetu pričest“ „ Mama, nemaš pojma koliko me usrećuje pomisao na Isusa raspetoga.“
Kad joj je majka umrla (11 godina) izjavila je: „Nama se život mijenja, a ne oduzima. Mama je prešla u vječnost.“ Pred licem Majke Božje, jecajući potiho je molila: „ Kad moju dragu majku dovedeš u raj, molim te sakrij mene pod svoj plašt da nikada ne budem sama. Budi mi majkom, nebeska Majko, utjeho žalosnih, pomoćnice kršćana.“ Iz Marijina lika potekla je milost i obavila njenu dušu nevidljivom, ali stvarnom potporom, osjećala se hrabrom i čvrstom, premda je srce krvarilo.
Poslije smrti majke, otac je odlučio odvesti u samostan da završi osnovno školovanje za djevojke. Protivila se njegovim planovima, srce joj je trpjelo, puno nutarnjeg otpora, Ali odlučila je ocu više ne dosađivati jadikovkama i pritužbama, te je bolnu i nostalgičnu dušu izlijevala pred likom Djevice Marije, kasnije pred otajstvom Kristove euharistijske prisutnosti. No nebo je bilo daleko i nijemo… Nježna djevojčica još nije naučila tu složenu i blagotvornu komunikaciju, kojoj se postepeno otvarala i postala čudesno razgovorljiva.
Dok bi druge učenice jedva čekale zvono i jurile na bezbrižne odmore, Paola je odlazila u kapelicu pred najdražeg Miljenika svoje duše, voljenog prijatelja, pred kojim se osjećala mirna, sigurna i utješena. Osjećala je žaljenje da ljudi ne znaju za radosti koje dolaze iz svetohraništa, za tajnu susreta, koji u tišini samostanske kapelice toči bujice slasti i blagoslova.
Iskustvo euharistijskih posjeta toliko ju je izgrađivalo da je osjećala kako iz dana u dan, postaje čvršća njezina vjera i da joj je euharistijski Isus sve veći oslonac u teškim godinama odrastanja.
Kad bi je kolegice povrijedile ruganjem, osvetila bi im se velikodušnošću (dijeljenjem slastica). Raspolagala je izvanrednim mogućnostima glasa i sluha (a nije pjevala). Izjavila je: „ Glazba me čini taštom, unosi u mene svjetski duh. U kapelici je moje mjesto… Usrećuju me njezine melodije.“
Nakon četiri godine provedene u školskim klupama zavoda Sestara od Pohođenja, Paola je bila prilično pripremljena za život. Ali, za kakav način života?
Kamo s tolikom duhovnošću što se kao vatra razgarala u njenoj duši, težeći svom svojom toplinom prema nebu, žudeći jedino Boga i njegov svijet? Ništa na zemlji nije se moglo usporediti s unutarnjom potrebom da se popne do naslućenih i tako privlačnih visina.
Samo Bog je znao što smjera s njom, a ona je tada znala da samostanski život nije za nju nije prihvatljiv. Žarke su molitve upućene Božanskoj mudrosti za prosvjetljenje. Pred njoj, najdražim malenim svijetlom svetohraništa, prosvjetljenje je pokazalo uski, ali pouzdan put – duhovno vodstvo. Duhovnik i karitativni radnik mons Faustino Pinzoni je bio siguran da Bog s ovom mladom dušom ima posebne planove. U svetištu Majke Božje od milosti, pred Gospinim oltarom povjerila se još jednom njenoj majčinskoj skrbi.
Slutila je mukotrpnost puta, ali pouzdanje u Boga davalo joj je snagu. Pred Majkom Božjom načinila je i neke životne odluke:
1. Iskreno ću se truditi napredovati u kršćanskim krepostima i savršenosti.
2. Ljubav prema Bogu iskazivati ću predanom ljubavlju prema najpotrebnijima.
3. Euharistija i Marija biti će mi izvor snage i nadahnuća za duhovni život.
4. Bit ću odgovorna, spremna na najveće žrtve, čuvajući se i najmanjega grijeha.
Bila je živi uzor kršćanskog života, redovitih molitava s kojima je zapoćimao i završavao dan i u obitelji. Nedjelje su bili pravi vatrometi duhovnosti, kojima se obilato krijepila njena vjera.
S Paolom je na sva područja života i rada ( obitelj i voditeljica imanja) ušao rad i disciplina. Svi su postali odgovorniji, zajedno su molili krunicu (obitelj, posluga, radnici, siromašne žene, bolesnici). Plodovi su bili očiti: više mira i poboljšanje međuljudskih odnosa.
Njeno najomiljenije štivo bilo je Sveto Pismo, zatim životopisi svetaca, posebno mistika. Njima je produbljivala duhovne spoznaje i hranila spontana unutarnja oduševljenja.
Jutrom bi uranila, izmolila molitve, obavila razmatranje i žurila na prvu svetu misu u obližnjoj crkvi. Bila je sasvim uvjerena da pripada Božanskom Zaručniku i nikom više. Otac prihvaća njenu odluku, vrlo teško, ali nije htio dirati granice njene slobode.
Oko sebe je počela okupljati djevojčice na satove vjeronauka, na molitvu i kršćanske pobožnosti (katekizam, životopisi, šivanje). Pokreče i župu, u župi je sve više interesa za molitvu i djela ljubavi. Organizira župne misije Paoli Gospodin daje dar apostolskog zalaganja i povjerava joj svoja nadahnuća.
Osniva oratorij – osigurava mjesto za razne aktivnosti. Djeca i mladi dolaze na molitvu i učenje, pjevanje pobožnih pjesama, ručni radovi, zajedničke igre i bezazlene zabave.. U oratoriju se gaji pravi obiteljski duh i ugodno raspoloženje. Organizira ih za obilazak bolesnika i pomoć najsiromašnijima te druga karitativna djela ljubavi.
Seljaci, posebno siromasi i bolesnici su je voljeli i zvali anđeo utjehe, kojega im Bog šalje. Mnogi su doživjeli potrebu i želju za obraćenjem. Imala je samo jedno na pameti: spasiti te duše.
Izvanjske stvari prestale su je zanimati. Kada je počela graditi velebno zdanje svoje duhovnosti i zanosa, osjećala se najnemoćnijom. Ispovijed i pričest, dva svježa i nepresušna izvora radosti, potpuno su presušila. Na njenu dušu spustio se čudan osjećaj. Hladnoća i osama, duhovna tupost. Molitva bez odjeka. U svemu je počela gledati grijeh. U ovakvim mislima izlijevala bi svoju tužaljku Bogu, jedinoj, iako dalekoj i nedohvatljivoj nadi. Bure i uragani vitlali su njenom dušom.
U gradu se pojavila kolera. U jednom trenutku donijela je odluku dostojnu Abrahamove vjere – poći u bolnicu i njegovati oboljele. U prizorima strahovitog pomora ona i Gabrijela (prijateljica), bile su dva anđela tješitelja, zagovornice vjere i nade, istinski dokaz ljubavi. Bile su pošteđene od zaraze, ali ne i od boli. Umire joj sestra. U jednoj od zadušnica čula je riječi utjehe: „ Vjernima tvojim, život se mijenja, a ne oduzima. Stječe se vječno prebivalište. Stječe se vječno prebivalište na nebesima.“ Tješila se je duhovnim razmišljanjima. Osjećala je da je veliko i sveto dati život za bližnje.
U bolnici u kojoj su radile, službeno osoblje izbjegavalo je napornije poslove: „ Nemaju ljubavi ni smisla za žrtvu.“ Sada je bila sigurna da Bog želi da osnuje redovničku družbu sa zadatkom da dvore bolesnike svom ljubavlju. Bolesnici su za njih bili udovi Otajstvenog Tijela Kristova. Sestre koje njeguju Krista u ljudima i žive svom dušom evanđeosku istinu da sve ono što se učini najmanjima, Njemu biva učinjeno. Njene sestre bile su mudrije i pravednije od svijeta.
Svojim mirazom izgradila je prvu ustanovu. S puno ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nesebično su se davale ove djevojke. Počele su raditi i s djecom u sirotištu.
Paolina prava žeđ za dušama podrazumijevala je uvijek dvoje: njihovu materijalnu sigurnost i duhovnu čvrstinu.. Bile su majke u duhovnom smislu, što je značilo ljubiti, žrtvujući sve svoje najbolje sposobnosti. Bile su sredstvo Božje ljubavi. Duhovna obitelj.
Nošene optimizmom kršćanske ljubavi prema bližnjima, osjetljive na tolike potrebe siromaha, bolesnika, nezbrinute djece, mladih; dolazili su Paoli i izražavali joj svoju privrženost i poslušnost, te izvan i iznutra, duhom i same željele iskustvo blaženosti. 1840. osniva pobožno društvo Službenice milosrđa.
Donosile su ne samo tjelesnu okrepu, lijekove i ljudsku pažnju, već donose vjeru, nadu, utjehu, nadnaravnu snagu koja osvaja ljude. Bilo je i kušnji, ali njihovo oružje obrane bilo je: raditi, ljubiti, trpjeti i biti u svemu do kraja ustrajan. „ Kušnje pročišćavaju vjeru, učvršćuju pouzdanje u Gospodina, one su najbolja vježba za postojanost i bezrezervnu opredijeljenost za ljubav.“ Uvjeravala je svoje sestre: „ Naša poniznost i strpljivost, otvorit će brane Božjeg blagoslova!“
Gospodin, neugodnostima kroz koje su prolazile udara pečat patnje i križa kao glavnih obilježja karizme i duhovnosti.
Paolu di Rosu, Gospodin je oblikovao darom tjelesne, a još više duševne patnje. Bile su to nesnošljive patnje, koje je prihvatila, čak i željela, jer je u njima pronalazila duhovne utjehe. Mistična patnja obilježavala je Paolu di Rosu do kraja života, poslužila je i njenom unutarnjem čišćenju.
Na božanski čistom žaru te patnje izgorjelo je sve ono što nosi tamna strana čovjekova bića: njegovu grešnost, mane, slabosti i druge nedostatke; sve ono što nije svetost, krepost, ljubav i slava Božja. Patnje su Paoli omogućavale da se što savršenije i potpunije preda Bogu, da postane sredstvo njegova milosnog djelovanja, utjelovljenje milosrdne ljubavi.
Duševne boli bile su teže od tjelesnih. Danima je znala biti u tjeskobi. Tada bi se bacila na koljena pred raspelo; molila cijelim bićem: „Raspeti moj Spasitelju, moje najveće dobro, neka ova bol koju mi daješ bude još jača, dublja i beznadnija, samo te jedno molim, neka ne bude na izvan vidljiva.“
Najviše utjehe dolazilo joj je od svete ispovijedi i pričesti. Progonio ju je osjećaj da je velika grešnica, kojoj Bog ne oprašta. Unatoč kušnjama željela je i molila samo jedno: „da ljubi čistom ljubavlju i da se žrtvuje za druge.“ Paralelno sa mističnim patnjama na planu nutarnjih doživljaja, javljala se u Paoli i žeđ za dušama. „ Slava Božja i dobro duša“, znala je reći, „moje srce zna samo te dvije želje i potrebe. Mislila je da je darivati potrebne jedini pravi put da se pomogne u materijalnom smislu, ali i da se pridobije za Boga. Ljubav Božja ju je poticala, a Paola je poznavala samo jedan strah: strah da uvrijedi Boga.
Pravilno tumačenje vjere, puno žara i uvjerljivo, te djela ljubavi prema bližnjima oduševljavalo je mnoge.
Paola je bila tako često u kapelici da su je prozvali „vječno svjetlo.“ Molila je da njezine sestre izgaraju istinskom ljubavlju za bližnje, da cijelo djelo bude na slavu Božju i da je Duh Sveti neprestano prosvjetljuje i vodi.. Duh Sveti je slao božanske poticaje i oni su bili pravo shvaćeni, te pretvoreni u konkretna djela ljubavi. U životu Paole bilo je toliko duhovnosti, pastorala, odgojnih inicijativa, duhovnih zvanja i duhovne mistike. Postojala je karizma kojoj je trebalo stvoriti inicijativu. Ubrzo je priznata Družba sestara Službenica milosrđa.
Paola je primala nebeske utjehe u trenucima svetačkog zanosa i blaženog mira. Uvela je vječno klanjanje pred Presvetim Sakramentom, uvjerena da će mistično ognjište Božanske ljubavi grijati svaku njezinu duhovnu kćer i krijepiti je u poteškoćama. Na kraju ovozemaljskog života izgovorila je posljednje oproštajne riječi – oporuku. Iz oporuke:
„ Preporučam vam veliku ljubav. Najprije ljubite se među sobom, a onda ljubite siromašne bolesnice. U svom djelovanju tražite samo slavu Božju, radite samo za Boga! Služeći bolesnima, promatrajte ne stvorenja već osobu Stvoritelja. Budite savjesne u vršenju pobožnih vježbi i točne u obdržavanju svetih pravila. Pazite da vam ne uzmanjka ljubavi.
Bog vas blagoslovio!