Prvo čitanje:
Mal 3,1-4 ili Heb 2,14-18
Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.
Čitanje Knjige proroka Malahije
Ovo govori Gospodin Bog:
Evo šaljem glasnika
da put preda mnom pripravi.
I doći će iznenada u Hram svoj
Gospodin koga vi tražite
i Anđeo Saveza koga žudite.
Evo ga, dolazi već –
govori Gospodin nad Vojskama.
Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska
i tko će opstati kad se on pojavi?
Jer on je kao oganj Ijevačev
i kao lužina bjeliočeva.
I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava.
Očistit će sinove Levijeve
i pročistit će ih
kao zlato i srebro
da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.
Tad će biti draga Gospodinu
žrtva Judina i jeruzalemska
kao u drevne dane i kao prvih godina.
Riječ Gospodnja.
ili: Heb 2, 14-18
Trebalo je da u svemu postane braći sličan.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 24,7-10
Pripjev:
Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin.
»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin silan i junačan,
Gospodin silan u boju!«
»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin nad Vojskama
– on je Kralj slave!«
Drugo čitanje:
Heb 2, 14-18
Trebalo je da u svemu postane braći sličan.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Lk 2,22-40
Vidješe oči moje spasenje tvoje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja.
Za duhovnu izgradnju Zdenčana
Ova svetkovina nosi u tradiciji tri različita imena, koja ističu različite naglaske:
U Rimskom misalu zove se: “Svetkovina Prikazanja Gospodnjega”. Kako židovski zakon to propisuje, roditelji donose svoga prvorođenca u Hram da ga posvete Gospodinu. I što se tamo događa, upućuje na jedinstveno značenje toga djeteta.
Bitno pouzdanije je mnogima od nas staro i narodno ime svetkovine: “Svijećnica”. Tu je u prvom planu Majka Božja, čija je važna uloga u događaju spasenja već naglašena po anđelovoj poruci, a danas je po proricanju starca Šimuna još jednom naglašena. Ime cilja na liturgijsku tradiciju, na današnji dan palile su se i blagoslivljale svijeće. Time nam Šimunovo vjerničko priznanje postaje vlastito: to Dijete – Isus Krist – svjetlost je na prosvjetljenje narodâ!
Treće ime potječe iz istočno crkvene, pravoslavne tradicije i jednostavno se zove: “Svetkovina susreta”.
Susresti Boga: to je čežnja ljudi svih vremena, a i danas. Susresti Boga – i u njemu otkriti smisao vlastitoga života. Susresti Boga – i po njemu iskusiti životnu orijentaciju. Susresti Boga – i kod njega naći sigurnost.
O takvom susretu govor je u današnjem Evanđelju: proročica Ana i starac Šimun nalaze u susretu s tim Djetetom ono, za čim su čeznuli sve godine svoga života: okrenutost Božju, njegovu blizinu, njegovo svjetlo i njegov mir.
Božje iskustvo moguće je u svakom vremenu za mlade i za stare, za svaku osobu. U Bibliji stoji prije svega ime mlade djevojke Marije iz Nazareta.
Nerijetko se tu radi o mističnim iskustvima koja netko iskusi u svojoj nutrini, kao dar Božji.
Svi mi možemo otkriti spasenje i svjetlo i slavu Božju u malim i neznatnim stvarima i u susretima svakidašnjice – kao Šimun.
Šimunove oči bile su sposobne otkriti Boga u malom djetetu. Očima vjere i mi vidimo i čujemo dublje i dalje.
Nedostaje nam želja za susret s Bogom, jer oči koje je sam Bog u nama otvorio, često su zatamnjene našim sumnjama, površnostima, ili kroz pakost, grijeh i egoizam.
O Šimunu se kaže da je on u neznatnom, neuglednom djetetu vidio svjetlost, “svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga”.
Svima je to svjetlo darovano po krštenju.
Krsna svijeća. Krsna svijeća je jako izražajan simbol za to. I svijeće koje mi danas na “Svijećnicu” palimo, podsjećaju nas na to, da bi i naše oči mogle biti “svijetle” kao što su bile oči starca Šimuna.
Ponesimo danas na Svijećnicu, svijeće svojim kućama i u svakidašnjicu, i svjetlo ne nosimo samo u našim rukama, nego kroz susret s Isusom Kristom, sami postanemo svjetlo za druge, koji čeznu za susretom.
N.M.