4. nedjelja Došašća

Razmatranje: Zaputiti se

U središtu biblijskih tekstova zadnje nedjelje Došašća stoje dvije žene, dvije sretne majke: Elizabeta, majka Ivana Krstitelja i Marija, majka Isusova. Te dvije žene utjelovljuju Došašće u najčistijem obliku i najkonkretnijem sadržaju. U njihovu susretu povezane su dvije niti koje se provlače kroz čitavu povijest spasenja u Starom zavjetu, koja je povijest Božjih obećanja i njihovih ispunjenja.

U Marijinoj starijoj rodici Elizabeti često je naznačena pojava, da Bog uvijek stvara iz ničega. Bog čini da se život začne i rodi tamo gdje je to ljudski gledano nemoguće. A to znači, da Bog u svom dolasku ne ovisi ni o kakvim prirodnim zakonima i ljudskim mogućnostima.

Marija je primjer prave vjernice koja svojom vjerom Bogu omogućuje da učini još veće čudo, da začne i rodi kao djevica. To je najsavršeniji oblik vjere. To nije neka bezlična religioznost ili sladunjava pobožnost, već čvrst životni stav kojim se čovjek posve oslanja na Boga i tako ispunja jedini preduvjet, da doista «Bogu ništa nije nemoguće» (Lk 1,37).

Zahvaljujući Marijinoj vjeri, u naoko jednostavnom susretu dviju žena Bog ostvaruje velike stvari.

Zdenčani, naš ljudski život kao takav neprestano je u znaku došašća i željenih susreta. Koliko god bili usmjereni na sadašnji trenutak života, uvijek živimo i od iščekivanja. Moramo biti sanjari i znati se prepustiti svojim snovima o budućnosti. Ti snovi se nikada neće potpuno ostvariti, ali oni su često dobar poticaj našem sadašnjem djelovanju.

Čitav naš život obilježen je pogledom u budućnost i stavom čekanja. Pa i oni ljudi koji kažu da su posve razočarani u život još uvijek se potiho nadaju utjesi, miru, sigurnosti.

Ako ispravno shvatimo Mariju i njezin stav, bit će nam jasno kako je važno biti aktivan, preuzeti inicijativu. Njezin nas primjer uči da se Došašće ne događa u pasivnom čekanju.

Odlučno se zaputimo kao i ona, ali još i više od toga: treba imati što ponijeti na put. Njezinu polasku prethodila je sveta samoća i tišina susreta s Bogom u molitvi. Mnogi smo danas i previše u pokretu, ali smo zapravo u bijegu iz jedne buke u drugu.

Da bismo obogatili i svoje Došašće i Došašće onih koje ćemo ovih dana susresti, dobro je čuti savjet velikog teologa Karla Rahnera: «Imaj hrabrosti biti sam. Tek kad na kršćanski način ostvariš trenutke samoće, imat ćeš blago, toplo, strpljivo i hrabro srce i znat ćeš se darivati onima za koje misliš da ih ljubiš. To je stvarni božićni dar, a bez toga sve drugo su samo beskorisne stvari koje možeš darivati u svako vrijeme».

Zdenčani, s nadom i pouzdanjem u Božju dobrotu, molimo da naši životi budu dostojan dom Kristu koji dolazi. Obdari nas hrabrošću da ustrajno naviještamo evanđelje mira i postojano izgrađujemo tvoje Kraljevstvo među ljudima.

N.M.

Za duhovnu izgradnju Zdenčana

U evanđelju četvrte nedjelje Došašća opisano je „hitanje“ Marijino rodici Elizabeti, udaljenoj oko 100 km od Nazareta. Također Elizabetina radost i zaigranost djeteta u njenoj utrobi. Čujemo kako Elizabeta iz  svega glasa blagoslivlja majku Gospodina i Spasitelja svojega. Njeno divljenje Marijinoj vjeri i prepuštanju volji Božjoj da se kroz nju ispuni.

Poslanica Hebrejima opisuje Kristov dolazak na svijet gdje je izvršio volju Oca svojega. Savršena žrtva Bogu najmilija;  Isusova je  spremnost i poslušnost roditi se kao ograničeni stvor, čovjek smrtnik da posveti svojim tijelom sve smrtnike i učini nas besmrtnim.

U Evanđelju imamo Marijino HTIJENJE, u Hebrejima imamo Kristovo HTIJENJE vršiti u potpunosti Očev plan spasenja. Marija se svojim predanjem Bogu, stavlja u službu trudnoj rodici Elizabeti. Donosi joj Isusa koji  u njoj prouzrokuje klicanje i radost. Marija volontira tri mjeseca pomažući Elizabeti.  Sve je radila. Uz posao dijelila je s Elizabetom osjećaje s kojima se susreće starija  žena koja nije prije rađala. Marijina prisutnost i zajednička molitva davale su Elizabeti sigurnost i povjerenje da je Bog uz njih. Nju i Zahariju hranila je nadom i ohrabrivala ih. Slušala i sudjelovala u njihovim  radostima, strepnjama i sumnjama. Pripremala potrebne stvari za novorođenče. Svaka stvar i svaki trenutak su važni. Marija je bila Božje srce u kući i životu Elizabete i nijemog Zaharije.

Dok je boravila i pomagala Elizabeti nije bila oslobođena svoje neizvjesnosti, rizika i straha od reakcije zaručnika Josipa, svoje rodbine i Nazarećana. Kad Bog poziva i šalje na neki zadatak ne oslobađa od vlastitih poteškoća i rizika.

Pogledajmo očima Zdenca Milosrđa.  Bog nas šalje da  hitamo po gradovima i selima naše domovine  i  drugih zemalja,  tražeći one koji su zatvoreni u kućama jer ih je stid svojeg siromaštva. Ulazimo u njihove kuće i pozdravljamo ih veselo. Svjesni da smo sredstvo Božje pomoći njima, zadržavamo stav i ponašanje Marije u kući Zaharijinoj. Stavljamo se u službu osobama u njihovim životnim okolnostima. Vjerujemo da Bog ima veliki plan s njima na ovom svijetu i za vječnost.

Također,  od samog susreta pa nadalje otvoreni smo za njihovo kazivanje da su Boga susreli i da im je učinio velika djela.

Naše služenje neka prati molitva:

Tvoja ruka Bože  neka bude
nad čovjekom desnice tvoje,
nad Misionarom Milosrđa kog za se odgoji!
Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

U radosti iščekujmo  Božić.

s. Ljilja Lončar
Službenica Milosrđa