Početak školske godine... Sjetimo se naših žudnji za novom torbom, game boy-em ili tamagotchi-em ili već... Svatko se može nečega sjetiti. I sada zamislite tu sreću, kad ste dobili to što ste željeli. Tako su izgledala naša djeca kad su uzimala svoje torbe, cipele, čarape, veste...
Često su nepomično, nijemo i oduševljeno stajali bez snage da se pomaknu. Trebalo ih je lagano izgurati kako bi nastavili s daljnjim dijeljenjem. Do trenutka dijeljenja trebalo je proći pripremne radnje; narudžba svega potrebnog, što je vrijedna prethodnica sa suradnicima kvalitetno odradila, pa smo mi tjedan poslije Nove godine već bili zatrpani dostavljenim stvarima. Zadatak je bio složiti potreban pribor i teke u svaku torbu po razredima i programu.
I članovi Tanzanijskog Zdenca rado su se odazvali, pa smo uz pomoć učitelja i nekolicine učenika sve spakirali u samo dva dana. Bili smo jako zadovoljni i ponosni na naše prijatelje koji su nam u trenutku potrebe izašli u susret.
I nakon mukotrpnog posla dijeljenje je moglo započeti. Djeca su pristizala po popisima iz raznih škola. Tu se vijesti brzo šire, svatko svakom javi tako da se što se obavještavanja tiče nema nikakvih problema. I kako to obično biva uvijek se pojavi pokoji problemčić, tako smo imali nekih cipela premalo nekih previše ali... sve se to brzo riješi. Ono što nas posebno veseli to je reakcija zajednice.
Svi su ponosni na svoje učenike lijepo obučene i opremljene, te su zahvalni nama kao udruzi i kumovima kao dobročiniteljima koji su promijenili izgled njihovog sela kojim se sad šeću vesela dječica u šarenim uniformama.
Srebrenka