Vjerujem da se mnogima urezao u sjećanje kratki dokumentarni film «Zaboravljena siročad», koji prikazuje život djece u Tanzaniji i značenje pomoći koja im se pruža putem projekata Zdenca – «Zdenac znanja» i «Zaboravljena siročad».
Za sirotište Chipole, koje se nalazi na jugu Tanzanije, mnogi od nas su saznali vidjevši prizore koje su snimili volonteri Zdenca prilikom posjete tom sirotištu. A slike djece koja jedu na zemljanom tlu svojim ručicama, igraju se sami u prašnjavom dvorištu, neki pokušavaju hodati, neki tek ustati... prizori su to koji se ne zaboravljaju lako.
No kako Chipole izgleda danas, gotovo dvije godine nakon što je započet projekt pomoći iz Hrvatske? Sretni smo što možemo reći da je život za više od pedesetero djece u sirotištu danas vidljivo bolji i što se mnogo toga promijenilo zahvaljujući velikodušnosti mnogih koji im pomažu da njihova svakodnevica i budućnost budu ispunjeni radošću.
Sestra Aquinata, koja skrbi o siročadi gotovo cijeli život, na pitanje kako je Chipole danas, odmahuje glavom. Ne možemo ni zamisliti što je sve proživjela u više od trideset godina u ulozi majke za toliku djecu. Ne prestaje zahvaljivati za sve što su ljudi iz Hrvatske učinili za njih i blagoslivlja sve koje su im promijenili život nabolje. Danas je sretna i nevjerojatno puna entuzijazma, bez obzira na svu patnju koju je proživljavala uz svu djecu kojima je bila jedini roditelj.
Zahvaljujući pomoći koja im redovito stiže iz Hrvatske, djeca u sirotištu imaju tri obroka dnevno, sigurnu zalihu hrane, vlastiti krevetić, ćistu odjeću svaki dan... Jedu u blagovaonici koja je preuređena prošle godine uz pomoć volontera i dobročinitelja iz Hrvatske. Za djecu se osim sestre Aquinate danas skrbe još tri djevojke. Sirotištu pripada i plantaža na kojoj su zasadili kukuruz, banane, šećernu trsku i razno povrće. Također, trenutno se gradi i nastamba za domaće životinje koje su kupili - kokoši, krave i svinje.
Sva djeca iz sirotišta idu u školu ili u vrtić, a u sirotištu preko dana ostaju samo novorođenčad, kojih je sada desetero. Jedini problem s kojim se trenutačno suočavaju jest voda, koja često nestaje zbog produžene sušne sezone. No sve velike poteškoće poput nestašice hrane i drugih osnovnih uvjeta za život su nasreću prošlost i predivno je vidjeti koliko se može učiniti za druge zajedničkim snagama.
A djeca u Chipoleu... Jednostavno vas ostave bez riječi. Nešto je toliko posebno u tom sirotištu da zaboravite na njihovu tužnu prošlost nakon nekoliko minuta provedenih s njima. Kada smo prvi put ušli u dvorište sirotišta, igrali su se u hrpici ljuski kukuruza preostalog nakon mljevenja, čije ih prosipanje veseli i zabavlja. Njihovo oduševljenje i povici «Wageni!» («gosti») kad vas ugledaju na ulazu u dvorište preplavljuju neopisivim osjećajem. Sve one slike i priče o Chipoleu postaju jasne kad ugledate lica koja su vam se smiješila na fotografijama iz kalendara Zdenca i shvatite da su to mala živa bića koja su zaista ovdje. I ne dopuštaju vam da ih ikad zaboravite. Ta mala bića, koja su tek započela svoj život i ne znaju puno o njemu, svojim osmijesima i zagrljajem podsjete vas kakvo je život zapravo čudo...
Stoga u ime sve djece iz sirotišta Chipole i sestre Aquinate od srca zahvaljujemo svima koji im pomažu i šaljemo vam njihove blagoslove i srdačne pozdrave.
Dragi naši prijatelji, tunawashukuru sana!
Nikolina