Za 20. obljetnicu Zdenca, čita Nives Muše.
U početku bijaše potreba, za dostojanstvom, za prihvaćanjem, za ljubavlju i čovještvom.
Iz potrebe nastade Zdenac, da svojim djelima milosrđa vrati osmijeh potrebitima.
Zasjaše zrake i Zdenac prožubori osmijesima, snagom, ljubavlju i milosrđem, te njegovim potocima zasja sunce mnogima.
Dođi sunce, mi smo željni milovanja blagih mora.
Sunce zasja jače, nasmiješi se, jer rijetko je promišljalo da u životu beskrajno više prima nego daje i da obasjavajući drugoga obasjava sebe.
Sunce iz Zdenca zasjalo je potrebitima. Donosi im osmijeh jer naučilo je gledati čovjeka, ne bolest, slušati, a ne ulijevati lažnu nadu, prihvaćati, a ne sažalijevati.
U Zdenac se slijeva mladost, radost, vedrina. Mladi koji se uče rasti, koji žele graditi svoju osobnost, učiti o sebi i drugima, mijenjati sebe i druge.
Gledaju se u oči volonter Zdenca i čovjek. Umijeće je u čovjeku gledati čovjeka, a o tome nas uče volonteri Zdenca, U čovjeku gledati čovjeka.