Za 20. obljetnicu Zdenca, čita Nives Muše.

 U početku bijaše potreba, za dostojanstvom, za prihvaćanjem, za ljubavlju i čovještvom.

Iz potrebe nastade Zdenac, da svojim djelima milosrđa vrati osmijeh potrebitima.

Zasjaše zrake i Zdenac prožubori osmijesima, snagom, ljubavlju i milosrđem, te njegovim potocima zasja sunce mnogima.

Dođi sunce, mi smo željni milovanja blagih mora.

Sunce zasja jače, nasmiješi se, jer rijetko je promišljalo da u životu beskrajno više prima nego daje i da obasjavajući drugoga obasjava sebe.

Sunce iz Zdenca zasjalo je potrebitima. Donosi im osmijeh jer naučilo je gledati čovjeka, ne bolest, slušati, a ne ulijevati lažnu nadu, prihvaćati, a ne sažalijevati.

U Zdenac se slijeva mladost, radost, vedrina. Mladi koji se uče rasti, koji žele graditi svoju osobnost, učiti o sebi i drugima, mijenjati sebe i druge.

Gledaju se u oči volonter Zdenca i čovjek. Umijeće je u čovjeku gledati čovjeka, a o tome nas uče volonteri Zdenca, U čovjeku gledati čovjeka.