Četvrtak, 04.01.2024. 11:16

Zdenac u Keniji

Stigavši u Keniju, malo mjesto Masara u okrugu Migori, prvo što smo primjetile bila je predivna i zadivljujuća priroda, nepregledne zelene površine i bujna vegetacija. Vrlo brzo nam je postalo jasno kako se iza sve te ljepote krije veliko siromaštvo i bijeda, preživljavanje i borba za goli život. Okrug Migori, područje je poznato po rudnicima zlata u kojem se 95% stanovništva bavi rudarenjem.

 

 

Budući da je naš domaćin i ravnatelj OŠ Osiri u Masari ujedno i vlasnik rudnika zlata, imale smo priliku susresti se s članovima lokalnog udruženja rudara koji su nas proveli kroz rudnike. Potresno je bilo vidjeti muškarce kako ulaze u hladne i mračne rudničke jame, riskirajući svoje živote za nekoliko grama zlatne prašine. Silazeći u jame duboke i do 20 m, razbijaju gromade stijena na veličinu u kojoj bi ih mogli u kantama iznijeti na površinu. Kasnije stijene osim muškaraca obrađuju i žene koje ih čekićima razbijaju na sitne kamenčiće, a zatim melju u prašinu.

 

 

Presretni su kada nakon teškog i napornog dana uspiju iz prašine izvući 20 ili 30 grama zlata. Većina ovih ljudi radi za dnevnicu od dva dolara kako bi prehranili svoju obitelj. Oni koji ne uspiju zaraditi ni toliko, primorani su hodati od kuće do kuće moleći hranu.

 

 

Dok smo tako obilazile jedan od rudnika, zapazila sam jednu mladu ženu. Radila je u rudniku. Na najjačem suncu razabirala je kamenčiće. Savijena do poda, ali nasmijana. Zastala sam nakratko pored nje i razmijenile smo nekoliko riječi. Rekla mi je da je majka četvero djece o kojima se sama brine. Kroz osmijeh je nadodala: „Doći ćete opet da nam pomognete školovati djecu, jel tako?“ Dirnuo me je ovaj susret i potvrdno sam joj odgovorila: „Hoćemo, doći ćemo.“ Zajedno s našim domaćinom posjećivale smo siromašne starce, starice, obitelji… Mnogima od njih gospodin Asembo je puno puta pomogao.

 

 

Jedna od njih je i baka Roslin koja ima 83 godine. Imala je četiri sina koja su radila u rudniku. Sva četvorica su umrla unutar godinu dana, a iza njih je ostalo 15 unučadi, od kojih je 9 ostalo i bez majke. Baka se požrtvovno brine za njih do te mjere da često ostane gladna. Razveselili smo ju s donacijom hrane i higijenskih potrepština. Posjetili smo i baku Edith kojoj je g. Asembo sagradio kuću. Jako nam se obradovala, a posebno Asembu kojega zove svojim sinom. Majka šestero djece, muž joj je umro. Radi u rudniku i živi u kućici od blata, bez struje i vode. Troje djece i dijete najstarije kćeri žive s njom, a o drugih troje brinu rođaci. Ovo je još jedna u nizu teških i tužnih priča s kojima smo se susrele.

 

 

Pored materijalnog siromaštva i bijede ovoga kraja, još veće je moralno i duhovno siromaštvo. Vrlo često u Africi ljudi koji žive u udaljenim i zabačenim selima ostaju lišeni nedjeljne Svete Mise i sakramenata. Razlog tome je vrlo često nedovoljan broj svećenika. Ni Kenija u tome nije iznimka, a čemu smo se imale prilike i same osvjedočiti jedne nedjelje.

 

 

Dvije žene katehistice prišle su nam kako bi nas pozdravile i poželjele dobrodošlicu. Nakon nekoliko trenutaka te iste žene bile su za oltarom i umjesto svećenika predvodile slavljenje i molitvu. Nije bilo svete pričesti ni blagoslova. Nakon prvotnog neugodnog iznenađenja i razočarenja, shvatila sam koliko su ovi ljudi gladni i potrebni Boga, a često im ga nema tko donijeti. Bože moj, koliko smo samo sretni i blagoslovljeni jer imamo priliku i mogućnost slaviti Svetu Misu svakoga dana, primati sakramente… Jesmo li toga svjesni?! jesmo li na tome dovoljno zahvalni?! Nakon Svete Mise upoznale smo se s katehisticom i ravnateljem osnovne škole koja se nalazi u neposrednoj blizini crkve. Pokazali su nam tri starije žene koje žive u jako teškim uvjetima, a ravnatelj nam je rekao kako u njegovoj školi ima jako puno siromašne djece potrebne pomoći. Sve je ovo bilo i više nego dovoljno da shvatimo kako nas Bog nije slučajno doveo svim ovim ljudima i koliko je Zdenac ovdje potreban.

 

 

Nakon razgovora sa sestrom Ljiljom i Upravnim odborom Zdenca u Hrvatskoj dobile smo odobrenje za uvođenje nove kumčadi kao i pomoć siromašnima, starima i nemoćnima. Održale smo sastanak s gospodinom Asembom, njegovom kćerkom Lenser, učiteljicama Catherine i Carolyn te Moseom, volonterima KiD projekta, na kojemu smo ih upoznale sa Zdencem, njegovom misijom, vizijom, ciljevima, logom, te etičkim kodeksom. Svi su izrazili zainteresiranost za pokretanjem Zdenca u Keniji. Uveli smo u program 20 djece među kojima i unučad bake Roslin, dijete siromašne majke šestero djece i druge. S ravnateljem škole je dogovoreno da pronađe još troje djece koje bismo također uključili u naš program. Pored toga Zdenac će za početak pomagati i 10 starih i nemoćnih.

 

 

Nedugo nakon našeg povratka u Tanzaniju gospodin Asembo posjetio nas je u našoj misiji u Ujewi kako bi se upoznao s našom duhovnošću i svim aktivnostima koje Zdenac ovdje provodi već 15 godina. Vratio se u Keniju s puno dojmova i novih spoznaja, s vjerom i iskrenom željom da sve to upotrijebi za izgradnju zajednice u kojoj živi. Sve su ovo bili veliki i radosni dani Božje providnosti i prisutnosti u ovoj našoj misiji, kako za nas osobno tako i za Zdenac koji je svoju misiju započeo i u Keniji.

Ana Papac