„Ljubi Jahvu Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom“ (Pnz, 6,5) – sv . Ivan od Križa kaže da se u ovim riječima nalazi sve što trebamo raditi kako bi se istinski približili Bogu u sjedinjenju volje putem ljubavi.

Ljubav stvara prazninu u volji, jer je oslobađa svake privrženosti i uživanja u svemu što nije Bog, i obvezuje je ljubiti Boga iznad svega.

Volja upravlja svim moćima, strastima i čežnjama duše i zato kada ona usmjeri sve svoje snage prema Bogu, a udalji ih od svega onoga što nije Bog, ona ustvari čuva svu snagu duše za Boga i ljubi ga svim silama. Zbog toga sv. Ivan od Križa čišćenju volje daje puno veću važnost nego drugim dvjema moćima (razumu i pamćenju).

Put koji nas ovdje vodi do sjedinjenja s Bogom sastoji se u tome da se volja očisti od svih svojih neurednih sklonosti iz kojih se rađaju neuredne požude, osjećaji i djela. Imamo četiri takve sklonosti ili strasti, a to su:  radost, nada, žalost i strah. Ove četiri strasti će prevladati u duši, ako je volja usmjerena i navezana na stvorove i ako ne stoji u Bogu, jer se tada volja raduje stvarima kojima se ne bi trebala radovati, nada se onome što nije korisno za nju, žalosti se oko stvari kojima bi se trebala veseliti i boji se tamo gdje nema razloga za strah. Sve ove četiri strasti ujedinjene su između sebe pa kamo ide jedna tamo je slijede i druge; znači gdje je tvoja nada, tamo će biti i tvoja radost, tvoja žalost i tvoj strah. A isto tako gdje ide jedna strast, za njom ide i cijela duša. Isto vrijedi i za sve ostale strasti.

Dakle, volja se treba očistiti od svih neurednosti i požuda kako bi duša od proste i nesavršene postala božanska, istovjetna s voljom Božjom. To se postiže putem treće bogoslovne kreposti – ljubavi. Ljubav je ta koja pokreće dušu da potpuno umrtvi svoje strasti, iz kojih, ako nisu uređene, nastaju u duši sve mane i nesavršenosti, a ako su uređene i skladne, proizlaze sve kreposti. Četiri strasti koje smo spomenuli - radost, nada, žalost i strah usmjeruju i čuvaju dušu za Boga samo onda kada su mu podređene, tada duša uživa samo u onome što je isključivo na čast i slavu Božju, pouzdaje se samo u njega, žalosti se samo zbog njega i samo se njega boji. S druge strane što duša više uživa u drugim stvarima, to će se manje radovati Bogu, a što se više drugome nada, to će se manje uzdati u Boga. To isto vrijedi i za ostale strasti.

Volja može uživati u šest vrsta dobara: vremenitim, naravnim, osjetnim, moralnim, nadnaravnim i duhovnim.

Vremenita dobra – bogatstvo, društveni položaj, poslovi, odnosi - djeca, supružnici, rodbina.

Vremenita dobra sama po sebi ne vode nužno do grijeha, ali budući da se ljudsko srce zbog svojih slabosti veže uz njih i manje se utječe Bogu to ga postepeno vodi prema gubitku veze s Bogom. Ni svetost, ni ispravan način razmišljanja neće sačuvati čovjeka od pada, ako se otvori požudi i uživanju u vremenitim stvarima, jer sama požuda i uživanje u ovim dobrima dovoljna je da u dobroj duši, u kojoj nema zloće, stvori prisutnost zla.

Naravna dobra – ljepota, ljupkost, tjelesni stas, oštroumnost, razboritost.

Čovjeka vesele ovi darovi, jer pripadaju njemu, osobni su. Ali iza te radosti krije se taština i samodopadnost. Čovjek bi se trebao bojati ovih darova, jer se zbog njih lako može udaljiti od Boga i njegove ljubavi. Ovdje je bitno znati da su ljepota i drugi naravni darovi zemlja iz koje smo izašli i u koju se vraćamo i zato ih čovjek treba procijeniti i smatrati onakvima kakvi jesu i od njih svoje srce usmjeriti prema Bogu.

Osjetna dobra – sve ono što može djelovati na naše osjete: vanjske - vid, sluh, njuh, okus i opip), unutrašnje - razmišljanje i mašta, ali i na duh – molitva, objave, vizije i sl.

Ovdje se duhovan čovjek treba sjetiti da je svaki užitak isprazan i beskoristan i da koči dušu na putu sjedinjenja s Bogom, čak i onda kada se odnosi na stvari koje nam se čine uzvišenima, jer u pozadini osjetnih uživanja nalazi se taština. Neke od posljedica i šteta osjetnih uživanja su mlakost, duhovna dosada, taština duha, rastresenost, nečiste misli, zavist itd.

Nadnaravna dobra – svi darovi i milosti nezasluženo dobiveni od Boga koji nadilaze naravne sposobnosti i kreposti, to su: darovi mudrosti i znanja, vjera, dar ozdravljenja, dar čudesa, dar proricanja, dar razlikovanja duhova, dar jezika i dar tumačenja jezika.

Nadnaravna dobra odnose se neposredno na bližnjega, jer zbog bližnjeg nam ih Bog daruje. U njima se nalaze dvije koristi: vremenita i duhovna. Vremenita korist je ozdravljenje od bolesti, uskrisivanje mrtvih, oslobađanje od demona i sl., a duhovna korist je u tome što se pomoću ovih djela bolje upoznaje Boga. Ali, ako isključimo duhovnu korist, vremenita dobra ne donose čovjeku puno dobrog, jer ako nisu učinjena u ljubavi, ne služe sjedinjenju duše s Bogom. Zbog toga se čovjek ne smije veseliti tome što posjeduje vremenite darove, nego što po njima dobiva duhovnu dobrobit. Iz uživanja u nadnaravnim dobrima čovjek se vrlo lako prevari i zavara i sebe i druge. Također postoji opasnost da duša upadne u taštinu ili neku drugu ispraznost zbog užitka.

Duhovna dobra – služe za sjedinjenje duše s Bogom, pomažu da duša komunicira s Bogom i Bog s dušom.

Mnoge duhovne štete, unutarnje i vanjske proizlaze iz toga što duhovna osoba ide za osjetnim uživanjem. Duh tako ne može doći do unutarnje sabranosti koja se sastoji u tome da se nadiđu osjetne ugodnosti i da se uđe živo i snažno u stjecanje kreposti.

Duboko pobožna osoba stavlja svoju pobožnost prvenstveno na nevidljivo i nije privržena osjetilima na izvanjske stvari (crkva, slika, kip, krunica, glazba i sl.), ona brine samo za unutarnju sabranost, zaboravljajući na svaku drugu stvar, jer čisti duh živi sam u unutrašnjoj sabranosti.

Moralna dobra – djela milosrđa, vršenje Božjeg zakona, razne kreposti i svako drugo dobro i moralno ponašanje.

Moralna dobra imaju vrijednost u sebi, ona vode prema nečemu dobrom ili donose sa sobom nešto dobro, kao npr. mir, spokoj, ispravno služenje razumom, skladno i razumno djelovanje i sl. Zbog toga ova dobra zasluženo donose radost čovjeku.

Ali ipak, čovjek se ovim dobrima smije radovati samo ako ih usmjerava prema Bogu, odnosno, ako mu ona, kada djeluje iz ljubavi prema Bogu, pribavljaju vječni život. Zbog toga se čovjek treba usredotočiti na to da služi i časti Boga svojim krepostima i svojim dobrim djelima, jer bez ove nakane ona ne vrijede ništa pred Bogom.

Ovdje sv. Ivan od Križa navodi primjer iz evanđelja: prispodoba o 10 djevica koje su očuvale svoje djevičanstvo i izvršile dobra djela, ali ipak njih pet, pošto nisu svoju radost zbog toga usmjerile prema Bogu, nego su se isprazno radovale posjedovanju, izbačene su iz neba bez ikakve nagrade.

Na isti način su mnogi pravednici i kršćani posjedovali razne kreposti i napravili mnoga dobra djela, koja im neće ništa vrijediti za vječni život, jer su u tome tražili za sebe slavu i čast koje pripadaju samo Bogu.

Čovjek dakle ne smije uživati u tome što obavlja dobra djela i što se dobro ponaša, nego u tome što sve to čini radi ljubavi Božje.

Isto tako, čovjek se treba sjetiti da se vrijednost njegovih dobrih djela, njegovih milostinja, postova, pokora i molitvi ne temelji toliko na njihovoj količini i kvaliteti, koliko na ljubavi prema Bogu kojom su učinjena. Zato čovjek ne smije svoje srce zaustaviti na ugodi, utjesi i drugim koristima što ih pobožno ponašanje i dobra djela redovito donose sa sobom, nego treba svoju radost sabrati u Bogu, tražeći da njemu služi sa svim svojim djelima i da samo Bog bude njegova radost.

Sedam šteta od ispraznog uživanja u moralnim dobrima:

1.      Taština, oholost, hvalisanje i drskost – zbog toga što osoba ima visoko mišljenje o svojim djelima i osjeća veliko zadovoljstvo i užitak u njima.

2.      Precjenjivanje sebe i osuda drugih – osoba misli da je bolja i savršenija od drugih, jer misli da drugi ne obavljaju toliko dobrih djela i tako dobro. Zbog toga podcjenjuje druge u svom srcu, a često i riječima (farizej u molitvi: hvala ti Bože što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici).

3.      Zadovoljstvo u djelovanju – ne obavljaju niti jedno djelo, ako nisu sigurni da će iz njega izvući nekakav užitak ili pohvalu. (Isus kaže: Sve čine zato da ih ljudi vide).

4.      Ne može se primiti nagrada od Boga, zato što se teži za nagradom u ovom životu:

žele biti pohvaljeni za svoja djela, žele da im se zahvali, govore o svojim dobrim djelima i žele da svi za njih čuju, žele da svi znaju za milostinju koju daju, ne žele raditi dobra djela ako iza njih ne prime neku čast ili slavu (Isus za njih kaže da su u tome primili svoju plaću).

Da bi se izbjegla ova šteta osoba treba skrivati svoja djela tako da ih samo Bog vidi. Ali nije dovoljno sakriti ih samo pred drugima, treba ih sakriti i pred samim sobom, jer se osoba ne smije sviđati sama sebi i misliti da su joj djela vrijedna.

5.      Ne napreduje se na putu savršenstva – osoba je vezana za užitak i utjehu, i uvijek ih traži u svom djelovanju, a ako ne nađe ta dva osjećaja obeshrabri se i gubi ustrajnost, umire svojim dobrim djelima i prestaje ih izvršavati. Ne shvaća da Bog kada oduzima ugodu i užitak u djelima ustvari vodi dušu prema naprijed, čisteći je i usavršavajući je na taj način.

6.      Osobe redovito krivo misle da su djela koja im se više sviđaju bolja od onih koja im se ne sviđaju, zbog toga jedna djela hvale, a o drugima prigovaraju. Ali pred Bogom su, naprotiv, dragocjenija ona djela u kojima se čovjek više mrtvi, jer se tu osoba odriče sama sebe, nego ona djela u kojima nalazi utjehu, jer u njima osoba lakše traži samu sebe. To se događa, jer osoba stavlja užitak u središte svojih djela, a ne to da jedino ugodi Bogu.

7.      Što više osoba uživa u moralnim dobrima to je manje sposobna primiti razuman savjet ili pouku u vezi svog djelovanja. Ne prihvaća savjete drugih i ne slijedi ih, jer zbog mlitavosti u svom djelovanju, nema snage do ih provede u djelo. Takve osobe jako oslabe u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, jer samodopadnost koju gaje prema svojim djelima hlade njihovu ljubav.

Pet koristi kod odricanja od užitaka u moralnim dobrima:

1.      Osoba se oslobađa opasnosti od pada u brojne napasti i đavolske zamke koje stoje skrivene u užitku koji se osjeća kod obavljanja dobrih djela.

2.      Poslovi se obavljaju promišljenije i točnije, što nije slučaj kada se u njima traži užitak i ugoda, jer se kod uživanja podiže podražajna moć, zbog čega osoba često mijenja odluke i poslove i ne završava ništa do kraja, jer je vođena ugodom i užitkom.

3.      Treća korist je božanska – kada osoba poništi ispraznu ugodu u kojoj uživa u svojim djelima, duša postaje siromašna duhom, a to je jedno od evanđeoskih blaženstava o kojima Isus kaže: Blaženi siromašni duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko. 

4.      Četvrta korist je u činjenici da onaj koji se odriče užitka u djelima postaje blag, ponizan i razborit.

5.      Bit će ugodan Bogu i drugim ljudima, oslobođen zavisti, neumjerenosti, duhovne lijenosti i mnogih drugih mana.

Pripremila: Ivana Šimić