„Bijah gladan i dadoste mi jesti, bijah gol i obukoste me, oboljeh i pohodiste me..“ Mt 25
Divni ste. Veliki ste. Milosrđe se prezivate. Ljubav vam je ime. Prijatelji vjerni. Bogu odane duše.
Daleko ste od ovog siromaštva? To što dajete nije dovoljno? Ne možete spasiti svijet? Ne možete zaustaviti glad? Zar tako vam govore?
Nije istina! Blizu ste! Ovdje ste! S nama ste! Korak ste naš. Ruke koje daju. U Vaše ime daju. Obilat dar.
U uredu Kisime danas je živahno. Od novaca koje smo donijeli možemo nahraniti mnogo gladnih usta. Pakira se: riža, brašno bijelog kukuruza, grah. Stavljamo sapun, čak i mjerica kikirikija i paket suhih keksa. Nedostupne su to namirnice, mnogima. Prije nego završimo upakiramo još nešto, oku nevidljivo ali srce će osjetiti. Pakiramo blagoslov, molitvu i ljubav. Tek kada sve to bude u vrećici zavežemo mašnu od ručki i odlažemo u još jednu vreću. Da izgleda baš kao dar. Zajedničkom molitvom još jednom zahvalimo na svima onima koji su zaslužni da možemo tolikima vratiti nadu i reći im: „Niste sami! Bog vas ljubi. I mi vas ljubimo!“
Jutarnja misa. Molitva prije puta. I pitanje koje si svaki dan postavljamo: Gdje nas to danas Gospodine trebaš? Krunica na vratu, žar i žeđ za dušama i milosrđe na djelu.
Zahvalni smo don Romanusu koji nam pomaže vezano uz transport paketa njegovim automobilom.
Dim obavija okruglu nastambu od blata prekrivenu slamom. Nemoguće da ovdje netko živi, govorim sama sebi. Par kokoški koje slobodno trče uokolo ipak mi daju naslutiti da je ova kuća od blata ipak nečiji dom. G. Kitindi kuca na vrata. Nitko ne odgovara. Pomalo uvijek strepim hoće li nas iza vrata dočekati netko. Ili je iznemogao, gol, bos, gladan i sam usnuo ove noći zauvijek.
“No ima nešto na licu što ne mogu, koliko god se trudila razumjeti: ima osmjeh. Odakle? Odakle joj snaga da nas u svoju kućicu od blata poziva kao u kraljevsku palaču.”
Ne možemo ući unutra. Kućerak je tek toliko velik da starica može leći na zemlju i prespavati u kutu. Na sredini su cigle i posuda u kojoj kuha ugali (pura od bijelog kukuruza). Kad ima. I špaga na koju objesi poderanu kangu (tkanina kojom se omota, njihova odjeća) kad je uspije oprati. Rijeka je daleko. Vode nema. Nema ni sapuna. No ima nešto na licu što ne mogu, koliko god se trudila razumjeti: ima osmjeh. Odakle? Odakle joj snaga da nas u svoju kućicu od blata poziva kao u kraljevsku palaču. Odakle joj snaga da ne plače od jada i bijede već ovdje stoji pred nama sa štapom i osmjehuje se. Ne vidim ni poderanu kangu, ni štap. Ne vidim ni prljave noge, naborano lice. Vidim Isusa kako se smješka, jer smo Ga i danas prepoznali u bližnjemu.
Darujemo paket hrane, molimo za dobročinitelje koji su omogućili kupnju svih paketa pomoći najsiromašnijima, za Zdenac i za sve ljude na svijetu.
Mutne staračke oči sjaje. Odavno tako nisu.
Naš put nas vodi dalje.
Ona maše. Iza gustog dima oko njene kućice od blata (pali se korov prije sjetve riže) i obilate prašine s puta, ne vidim ništa. Tek kad okrenem glavu i vjetar otjera gusti dim vidim samo ostarjelu ruku sa štapom. I pomolim se tiho : „ Gospodine Ti je čuvaj!“ I iako sam sto puta sebi rekla da neću i neću više plakati, suza sama krene i grlo se stegne od boli. Gospodine Ti je čuvaj! Čuvaj je Gospodine!
Oči iza zida
Mislila sam da nas već čeka. Sjedila je na pragu kuće i gledala u nas. Nekako smo se i mi obradovali ovakvoj dobrodošlici. Znači donekle je zdrava. Vidimo dječicu u dvorištu. Oči jednog dječaka dočekale su nas sa znatiželjom, no pogled iza žice govorio je sve o djetinjstvu. Ona žica, povrh tih dječakovih očiju, „bola“ mi je nutrinu. Nogometne lopte, krpenjače. Igra u malom dvorištu 2x2 ipak je igra. Zaboravi se glad.
O, ti malena djevojčice. Dođi! Vidi! Paketić kikirikija osnažit će te za nekoliko dana. Bit ćeš manje gladna. Ne gledaj me tako. Znam, nikada nisi imala lutku s kosom kao moja. Dođi. Slobodno dotakni moju i Aninu kosu. Jednom kad porasteš i razviješ svoja krila za let, svojoj ćeš djevojčici moći kupiti lutku. Jer ti želiš preživjeti ovo siromaštvo. Ti sve možeš, dijete drago. Tu smo i pomoći ćemo ti da uspiješ! Naći ćemo kumove i za tebe. Učit ćeš. Imat ćeš bilježnicu i olovku koja na vrhu ima i gumicu. Imat ćeš odjeću i cipele. Kupit ćemo ih. Svakoga dana napunit ćemo tvoj tanjur sa hranom. Nemoj, molim te jesti ovu grudicu cigle. Evo, donijesmo baki brašna. Napravit će za sve vas ugali. Pssss... ima i kikiriki..
“Njena koža nije mekana kao dlanovi djece koje sam držala. Tabani ispucani od suhe zemlje, bosonogi, uvijek. Maleni, a već tako otvrdnjeli.”
Držim je u naručju, više se ne boji. Uplela svoje prste u moje i drži me za ruku. Njena koža nije mekana kao dlanovi djece koje sam držala. Tabani ispucani od suhe zemlje, bosonogi, uvijek. Maleni, a već tako otvrdnjeli. No... Završit će ona školu, naći će posao. Kupiti svojoj djevojčici cipele, i uštipak da ne bude gladna.
Naklonim se nad ženom koja sjedi na pragu.
„Tum sifu Yesu Kristo!“, radosno pozdravljamo!
„Milele amina!“, još radosnije pozdravlja.
G. Kitindi donosi paket s volonterkama Kisime, našim djevojkama iz hostela. Pokazuje mi da priđem bliže i sagnem se. Rado ću to učiniti, naravno. Pred ženom koja sama ostade s petero unučadi. Roditelji umrli.
Tik do njenih nogu, moj pogled se stopi s njenim. Ona podigne svoje ruke i opipa moje lice.
Slijepa. U ugaslim zjenicama odsjaj sunca na čas ugledah. Sjaj. Ugledah Tebe, o Isuse u njoj. I ovdje Si!
Iz paketa izvadila sapun. Miriše ga, okreće i opet miriše.. odjednom život postane bajka. Bar na tren.
Molimo zajedno. I odlazimo. Dalje.
Ne znam imam li snage okrenuti se...
Smiluj se Gospodine!
Skutrena i savijena ležala je na prostirki zemljanog poda. Ispod pohabane kange umorna od života i siromaštva čeka...svoj dan. Na tijelu nije ostalo ništa što bi je hranilo. Odavno je sve okopnilo. Kosti se prebrojati mogaše.
Nikog nema. Da je nahrani, utješi. Ostavljena od svih. Prepuštena pokojoj zdjelici ugalija koja povremeno dođe od susjeda. Kad dođe. Ni oni nemaju.
Pomažemo joj da sjedne. I mi sjedamo oko nje. Želimo joj bar na tren vratiti poštovanje i dostojanstvo koje svako Božje dijete zaslužuje imati.
Ugledah krunicu oko njena vrata. I čuh, čuh taj glas. U srcu. Kleknuh, obavih svoje ruke oko njenih. Zavapih Gospodinu. Ona mi govori, slušam je. Ne razumijem, ali slušam. Teku suze s njena naborana lica. Dušu otvara strancu pred sobom. Nikad nije mogla imati djece. Velika je to bol. Da ih je imala, možda sada ne bi bila sama i gladna. Stišću se četiri dlana, dva crna i dva bijela i mole, mole i zazivaju: „Gospodine, smiluj se! Gospodine pomozi. Gospodine, smiluj se!“
Ako će imalo pomoći nježnost koju ostavljam u rukama ove starice, neka traje. Pa kad zavapi Tebi Majčice, s krunicom među svojim prstima znaj evo i ja molim s njom. Tebi Majci, Tebi Gospi! Smiluj joj se.
Volonterke, Ana i g. Kitindi posjedali oko nje. Primismo se za ruke, izmolismo molitvu zahvale za sve dobročinitelje, misionare i Zdenac. I nekako ostadosmo. Ostadosmo tako sjediti u tišini. S njom.
„Blago čistima srcem, oni će Lice moje gledati!“ Mt 5,8
Vraćamo se kući. Prašnjavim putem. Šutimo. Utihni i ti misli! Ne daj boli da opet krene.
