Utorak, 17.08.2021. 11:09

Moja Afrika 2. dio

Izuzetno me dirnula sudbina dvojice dječaka koje smo upoznale, žive sami sa ocem, majka ih je ostavila i otišla sa najmlađim djetetom, oca cijeli dan nema kod kuće, jer radi kao nadničar, a uz to često i previše popije. Dječaci sami kuhaju, a imaju samo 7 i 9 godina. U kući nemaju nigdje ničega. Odmah su nam pokazali svoje bilježnice koje su izvukli iz neke vreće na podu. Donirali smo im novac za rižu koja će im biti dovoljna za par mjeseci, a dječaci su uključeni u program Zdenca.

 

 

One s kojima smo proveli najviše vremena su djevojčice iz Hostela tj. internata, koje pohađaju srednju školu. Bilo ih je 12, ali iznenada je po našu Luz došla majka i odvela je kući, jer im je potrebna da čuva mlađu braću i radi. To je nažalost čest slučaj u Africi, obrazovanje je nisko na listi prioriteta, uslijed borbe za preživljavanje. Svi smo bili tužni, i cure i mi, a vjerujem i Luz.

Sada ih u Hostelu ima 11, tu spavaju, hrane se i žive tijekom cijele godine. Kući idu samo za praznike. Sve dolaze iz siromašnih obitelji sa puno djece, bez jednog ili oba roditelja. Zdenac im je pružio mogućnost da pohađaju srednju školu i time dobiju perspektivu za bolju budućnost. Plaća im se školarina i hrana u školi, te smo uredili i prostrije hostela u kojima žive. U školu kreću u 6 h ujutro, jer prije početka nastave moraju počistiti učionice, pomesti i obrisati prašinu koje uvijek ima jako puno, a vraćaju se u 18 h navečer. Nedjeljom same kuhaju ručak.

Pokušala sam zamisliti svoju djecu da žive u ovakvim uvjetima i nisam uspjela, međutim, razgovarajući s tim djevojčicama i čitajući njihove bilježnice, shvatila sam koliko su one zahvalne svojim kumovima iz Hrvatske koji im plaćaju školarinu, a i dragom Bogu što mogu biti tu i što su baš one odabrane da im se pruži takva prilika, jer njihove obitelji nisu u mogućnosti plaćati srednjoškolsko obrazovanje.

 

 

Neizmjerna radost u hostelu zbog rozih jastuka. Kako malo treba da se čovjek obraduje.

 

 

Dali smo napraviti im i jednostavne police da mogu odložiti bilježnice i osnovne stvari.

 

Upoznale smo i djevojku Anu koja je u programu Zdenca od svoje 6. godine, živjela je sama sa bakom. Bila je i u Hostelu, a danas studira za odgajateljicu u vrtiću i odrasla je u vrlo pametnu i sposobnu djevojku. Preko Zdenca pružena joj je prilika i ona ju je iskoristila, Bogu hvala na tome. Iskreno se nadam da će i ove naše djevojčice znati i htjeti iskoristiti svoju priliku, mi ih pokušavamo potaknuti da više uče i pomažemo im u tome.

 

 

Kako s njima večeramo, kupile smo im i posude za hranu da ne trebaju više svoju hranu vaditi iz velikih kanti, nego da to lijepo izgleda na stolu. Jako ih je obradovalo.


Trudimo se naučiti ih lijepom ponašanju i urednosti, svemu što bi trebalo doći iz roditeljskog doma kojeg one nemaju. Vrlo brzo su nam prirasle srcu i jako nam je stalo da im podignemo samopouzdanje i pomognemo im koliko god je to u našoj moći.

 

M. S.

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}