Ponedjeljak, 09.08.2021. 14:46

Moja Afrika (1. dio)

Iako sam gledala dokumentarne filmove, čitala i slušala razna svjedočanstva ljudi, ništa me nije moglo pripremiti za dolazak u Afriku.

Život je ovdje zaista potpuno drugačiji nego kod nas. Teško je opisati riječima, čak ni slike ne mogu prenijeti onaj pravi doživljaj, te osjećaje, okuse i mirise.

Put ovamo bio je dug i naporan, ali protekao je mirno i bez ikakvih problema. Smjestile smo se u naše skromne sobice u Misiji Ujewa.

U prvi mah činile su nam se u lošem stanju, ali takav pogled na njih promijenio se već idući dan kada smo vidjele i posjetile neke od ljudi koji žive u obližnjem selu. Sada nam djeluju kao najluksuzniji hotel, a mi smo povlaštene što imamo takve uvijete.

 

 

Većina ljudi u kućama nema ničega, nikakvo pokućstvo, spavaju na podu na tankim prostirkama, kuhaju vani na ognjištu.  Vani peru, jedu i borave cijeli dan.

Djece ima jako puno, uglavnom su u poderanoj odjeći i obući, ako je uopće imaju. Igračke su im gume od bicikla ili guralice napravljene od smeća i ostatka plastike, a lopte od starih krpa.

 

 

Zdenac već 12 godina pomaže najsiromašnijoj djeci u plaćanju školarina, nabavi školskih uniformi, bilježnica, ruksaka, te im omogućava subotom poduku i obrok. U program je uključeno 200­ djece.

 

 

Odmah kako smo  došle u Misiju Ujewa (sa mnom su tu Nives, Marija i Kristina) sazvale smo roditeljski sastanak za djecu i roditelje kako bi ih motivirale da poprave ocjene i bolje uče, te redovito dolaze na poduku subotom. Samo ih obrazovanje i vlastiti trud (s pouzdanje u dragoga Boga) mogu izvući iz stanja neimaštine u kojem se nalaze.

 

 

Djeca su donijela svoje bilježnice da ih pregledamo i provjerimo ocjene. Vidjevši kako uplašenim očima gledaju u nas i što ćemo im reći, srce mi se stisnulo. Oni udžbenike uopće nemaju, a bilježnice su omotane u novinski papir ili u vreće u kojima se drži riža i ugali (njihova osnovna namirnica).

 

 

Neki su zaista bistri, vrijedni i uredni, a neki se jednostavno manje trude. Zapravo kao i sva djeca svugdje, samo što za razliku od naše, ova djeca nemaju ni odjeće ni obuće, nemaju radnog stola za kojim bi sjedili i učili, a redovito nemaju oca ili majku ili čak oboje, pa se o njima brinu članovi obitelji (baka, djed, teta, koji se i sami bore sa neimaštinom ili bolešću). 

Obišli smo domove najpotrebnijih kako bi pronašli novu djecu koja će biti uključena u program pomoći u školovanju, odnosno program kumstva. Upoznajemo se s njima, razgovaramo kako žive i ulazimo u njihove domove.

 

 

Uvjeti njihovog života su zaista nezamislivi. U 95% slučajeva otac ne živi s obitelji, a vrlo često nema niti majke, ili je umrla ili je ostavila djecu sa bakom, tetom.. Bez pomoći teško će moći isplivati iz ove bijede.

Zato im želimo pomoći i vratiti osmjeh na lice!

 

Marijana S.