Utorak, 02.04.2019. 13:04

UČI ŽIVJETI!

Napokon je došao trenutak da grupa iz projekta Uči živjeti, Vranjic krene na putovanje dugo 15 minuta hoda i posjeti starije i nemoćne osobe, korisnike obiteljskog doma Domazet u Vranjicu.

Neki od nas su došli i biciklama koje su parkirali u dvorištu doma.

Ušli smo u dom gdje su nas dočekale korisnice doma i njihove njegovateljice. Znamo da je svaki susret uspješan jedino ako ga predamo Bogu, stoga smo svi skupa izmolili svima nam poznatu, a mnogima i najdražu molitvu - Oče naš.

Na dječjim licima se vidilo nestrpljenje, jer su jedva čekali izrecitirati recitaciju koju smo za ovu prigodu pripremili. "Posti od zavisti; posti od laži; posti od neljubaznosti; posti od gunđanja i nezadovoljstva; prihvati ljude kakvi jesu; ljubi Boga nadasve i bližnjega svoga kao samoga sebe...", neki su od savjeta koje su djeca davala starijima, na kraju zaključujući da će im, ako ih poslušaju, ova korizma biti plodonosna. Još dok su djeca recitirala stariji su se smješkali i govorili: "Tako je!", a kraj recitacije dočekan je zasluženim gromoglasnim pljeskom. To je doprinjelo da se djeca opuste i krenulo je upoznavanje.

Prvo što smo zaključili jest da niti jedno dijete nema isto ime kao gospođe, te da u domu nema niti jednoga muškog korisnika doma – u domu su sve gospođe. Nastavili s upoznavanjem: gospođa Zorka je najstarija na tom katu, potom su tu gospođa Nina, Anka, Marija i ostale koje su jedva čekale čuti imena djece. Klara, Luka, Marita, Boris – učenici su jasno i glasno izgovarali svoja imena, a gospođe su sa smješkom slušale, komentirajući kako su njihovi praunuci stariji od ovdje prisutnih učenika.

dom vranjic

djeca u domu

"Kako ste živjeli bez struje?" pitanje je koje gotovo redovito postavljaju starijima svi sudionici našeg projekta, a stariji pričaju kako su se ustajali sa izlazom, a lijegali sa zalazom sunca, umorni od čuvanja svoga blaga i rada oko kuće i po polju. Uz te, uvijek svima zanimljive priče, ovaj put gospođa Marija je djecu upoznala sa jednim njima u potpunosti novim predmetom – petrolejkom.

Nakon priče došlo je vrijeme i za rad – plakat odnosno stablo dobrih djela kojeg je pripremila vjeroučiteljica, bilo je spremno procvjetati. Naime, stariji i djeca su dobili jedan cvjetić i listić na kojeg su trebali napisati po jedno dobro djelo koje mogu napraviti u ovoj korizmi. Naravno, djeca su uzela olovke i spremno išla od bake do bake kako bi im pomogli pisati dobro djelo na papir, jer sa godinama često dolazi i slabiji vid. Bake su savjetovale: marljivo učiti, pomoći starijima prijeći cestu, slušati roditelje... No, dobra djela se mogu i trebaju činiti cijeli život, pa su tako i djeca savjetovala starije: više moliti, redovito ići na Svetu Misu, slušati njegovateljice...

Dok je tako naše stablo dobrih djela polagano cvalo, došla je ravnateljica doma sa svojim sinčićem te je dio učenika otišao na drugi kat obići korisnike koji nam se ovdje nisu mogli pridružiti.

stablo

 

radionica s djecom

 

stablo dobrih djela

Upoznali smo i gospođu Mladenku – nekadašnju učiteljicu, danas gotovo u potpunosti dementnu, ali koju svakodnevno posjećuje njezin suprug. I sada je sjedio do svoje žene, uz smiješak govoreći kako je ona prema svima bila blaga učiteljica osim prema njemu. Poslije nam je objasnio i kako ga ona često pita tko je on, a on joj uvijek iznova odgovara: "Ja sam tvoj Jozo" te nam je s ponosom pričao gdje su se upoznali i u kojim su mjestima živjeli prije nego su došli u Vranjic.

Na samom kraju, prije odlaska, rekao je njegovateljicama da možda neće moći dolaziti 7 dana, jer ide na put. Naravno, čim se vrati kući u Vranjic, barba Jozo će doći posjetiti svoju Mladenku.

Već samo ovaj trenutak odnosno svjedočanstvo iskrene ljubavi i vjernosti muža prema svojoj ženi, "u zdravlju i bolesti", dok ih smrt ne rastavi, neočekivana je životna lekcija našim učenicima zbog koje je vrijedilo ne samo doći u ovaj dom, već i provesti cijeli ovaj projekt.

Na ovom katu je i gospođa Pera, koja leži na svojem krevetu glavom okrenutom prema prozoru, ne govoreći ništa, ali svjedočeći svima krunicom koju drži u ruci. Pozdravili smo i nju, blago je dotaknuvši po ramenu te joj zaželjevši dobar dan. Okrenula se prema nama te joj se na licu pojavio smješak. Tko zna, možda je nakon što smo izašli iz njene sobe molila i za nas...

Molitve bake Pere i drugih baka i djedova, koji u tišini svoje sobe, u svojoj patnji i nemoći, upućuju Bogu vapaje za svoje drage i za čitav svijet, vjerojatno su Božjem srcu jedne od najdražih molitava.

I na ovom katu imali smo radionicu – radili smo uskršnju košaru od materijala koje nam je pripremila ravnateljica doma. Djeca i stariji brzo su zajedničkim snagama izvršili postavljeni zadatak, zahvaljujući kojem smo saznali da je jedna ovdje prisutna baka prava umjetnica – njeni crteži sve su nas zadivili.

U dobrom društvu vrijeme uvijek brzo prođe, tako da je došao trenutak našeg rastanka. Svoja mala remek – djela odnosno stablo života i uskršnju košaru ostavili smo našim novim prijateljima. Neka krasi njihov Dom i podsjeća ih na nas.

Mi ćemo se čitav život sjećati bake Anke, Zorke, Marije, Mladenke, Pere, gospodina Joze i svih ostalih naših novih poznanika. I naravno, već planiramo kada bismo ih mogli ponovno posjetiti i što bismo mogli zajedno s njima raditi.

Zrinka Plenković