s.Ljilja Lončar predsjednica Zdenca, Mirjana Iličić i Dražen Bosak volonteri Zdenca u Mozambiku na svečanom otvaranju zdenca s pitkom vodom, koji su Zdenčani i prijatelji Zdenca financirali.
U Mozambiku smo, na put od Maputa do Makupulane krenuli smo u 8 sati. Stali smo kod izlaska iz grada na benzinsku po gorivo. Sljedeće zaustavljanje je bilo u gradu Xai Xai, glavni grad regije Gaza poznate po poljoprivredi; u blizini je kinesko selo poznato po uzgoju riže.
Putem smo stali kod obitelji poznanika biskupa. Primijetili smo da obiteljska kuća ima sve kao i naše kuće: dnevni boravak, blagovaonica, sobe što je za sredinu tamo skoro pa nemoguće. Ručali smo pile, manioke, mahune, rižu, voće. Lijepo su nas ugostili.
Okrijepljeni nastavili smo putovati prema župi Franje Asiškog gdje smo vidjeli najveću crkvu u Mozambiku (osim katedrale) – regija Manguze. Dočekao nas je argentinski svećenik Huan Gabriel, misionar, svećenik iz Argentine, vrlo otvoren i gostoljubiv čovjek. Oko desetak tinejdžera se zabavljalo iza crkve ugodno se osjećajući blizu župnika.
Nakon pola sata nastavili smo put koji je bio prečac do Macupulanea. Biskup nije poznavao taj put pa je p. Huan jurio ispred nas uskim hrapavim putem zarastao sa strane šumom. Često smo skakali u sjedalima zbog udubina na čas pješčanom putu, čas crvenom makadamu. U prosjeku smo išli 50 km/h iako je izgledalo brže, Mirjana je uživala u vožnji.
Nailazili bi na puno malih sela sa par kućica, neke su od blokova ili tradicionalne pokrivene slamom; kuhinje su redovito u izdvojenim kućicama. Vide se kokoši, rijetko psi, još rijeđe mačke, ljudi sjede po prostirkama na zemlji, žene rade u polju, temperatura visoka, ali oni je ni ne primjećuju.
Prostranstva su velika sa zanimljivim stablima, a velika stabla manga su veličanstvena. Prevladavaju dvije kulture kikiriki (manioka) i kukuruz, uz to uzgajaju slatki krumpir (batatac), lubenice, ananas…
Zemlja je crvena, pješčana jer je nekad cijelo ovo područje prekrivalo more zbog čega je i zemlja slana što utječe na kulture. Na većim dubinama se može pronaći slana voda zbog čega je još teže doći do pitke vode.
Prema opisu biskupa uz tešku borbu imaju se čime hraniti. Ima puno siromašnijih mjesta gdje se živi u krajnjoj bijedi. Voda je glavni problem cijele zemlje Mozambik. Prije su napravljeni bunari, ali često sa malom količinom vode te se prelaze kilometri, čak se spava i čeka dok nadođe malo vode u pojedinom bunaru.
Tijekom vožnje uz stanke i biskupove opise saznali smo da u obiteljima prevladava slobodni brak i uglavnom su nestabilne. Delikvencije uglavnom nema pa nema potrebe za čuvarima. U zajednici je međusobno dobro poznavanje. Neki rade bolje kuće sa limenim krovom, neki imaju svoj bunar, tankove, crpe i prodaju vodu.
Glavne bolesti su sida (od 20-tak djece - 7-ero), tuberkuloza, rak radi pesticida. San svih muškaraca je otići u Južnoafričku Republiku. Ostavljaju obitelji, zaraze se sidom i vraćaju doma.
Stigli smo do mjesta gdje je biskup bio u osnovnoj školi koja je jednim dijelom u izgradnji. Prema biskupovom pričanju prva dva razreda bila su na otvorenom ispod jednog stabla, treći ispod drugog stabla. Ostatak osnovne škole završio je u Xai - Xai gradiću. Iza osnovne škole, završio je krojački zanat te nakon toga otišao u franjevce.
Nastavili smo put koji je uglavnom bio prekriven šibljem sa strane i stigli do lijepo uređene crkve, kapele koja ima i svoju povijest . Područje Macupulane naseljavano je od 10 do 15 stoljeća. U prošlosti je ovdje bilo kraljevstvo – Zulu plemena iz Južnoafričke Republike, koje je migriralo ovdje te osvojilo ovo područje. Lokalno stanovništvo je nestalo ili se asimiliralo, te zajedno sa Bantu plemenom iz centralne Afrike, osnovalo kraljevstvo. Tradicija izbora vladara održala se do dolaska Portugalaca. Danas tu ulogu ima poglavar sela, najveći civilni autoritet u svojoj zoni. Klan Langa je sastavljen od više obitelji, pripada plemenu i govori jezikom Xope (Šope).
U blizini crkve je izgrađen zdenac - bunar sa tornjem i 2 velika tanka na vrhu i spremištem vode, ukupnog kapaciteta 10 m3, pumpom koja radi pomoću solarnih ćelija. Radnici su još završavali zadnje radove i pokazali nam da se možemo napiti nove vode iz slavine povezane sa zdencem te nam pokazali instalaciju vode u sakristiji u kapeli. Šarmirali su svojom sposobnošću, uglađenim govorom, stručnim objašnjavanjima. Sve je lijepo izgledalo. Propusnost pumpe je 4 m3 po satu kad ima dovoljno energije, a voda se crpi iz dubine od oko 70 metara. Po njihovim predviđanjima bi trebalo biti dovoljno vode za zajednicu.
Nastavili smo put do biskupove kuće, oko 300 m dalje, iza zelene trnove živice visoke 1.5 m koja služi za zaštitu usjeva na biskupovom imanju. Dočekali su nas pjesmom i plesom koordinatori iz 4 zajednice i stanovnici u zoni Macupulane (sve je župa p. Huana). Dobrodošlica je potrajala 5 do 10 minuta. Predstavili smo se kratko međusobno, pitali nas kako je bilo na putu, stavili ispred kuće 4 stolice za nas, od njih neki su sjedili na klupi, neki na podu (prostirci). Bilo ih je oko desetak uz sestru Isauru. Čudili su se kako smo tako daleko putovali i došli k njima. Mirjana je opisala put. S. Lijlja je ispričala tko smo, čime se bavimo i kako smo godinu dana radili za izgrađeni zdenac. Ostali su pripremali hranu.
Nastavak slijedi…
Iz Putopisa,
s.Ljilja Lončar predsjednica Zdenca, Mirjana Iličić i Dražen Bosak volonteri Zdenca na misijama u Africi
