Svaki naš dan započinje čitanjem Božanskog časoslova, razmatranjem i molitvom. Započeti dan bez toga jednak je ne konzumiranju bilo kakve hrane, neophodan i ne zaobilazan. Bez krute hrane se i može nekako, želudac se smanji i ne traži puno, no bez ove vrste hrane, svatko od nas bi vrlo brzo posustao. Kao ljudi i kao zajednica bi se vrlo brzo “raspršili”.
Slijedi ta “nebitna” konzumacija doručka pri kojoj nam se ne želi pridružiti naša volonterka jer kako tvrdi čemu se privikavati na nešto što su ionako ne može priuštiti. Kubanci jedu samo jednom, a sretnici do dva puta dnevno i sve mimo toga ili će odbiti kao naša volonterka kod koje smo smješteni ili će prihvatiti s tolikom zahvalnošću i radošću da je teško procijeniti kome pri tom prije suze radosnice poteku.
Svaki dan osim ustaljenog započinjanja molitvom i čitanjem, jest nepredvidljiv i dinamičan. Već smo prvog dana osim obavljenog sastanka s našim volonterima krenuli rješavati naš prvi problemčić na koji smo od samog početka, i prije samog odlaska na Kubu bili pripremljeni.
Svaka Misija nosi sa sobom pregršt “komplikacija” i sputavanja, no što je veći problem mi smo gorljiviji u rješavanju istog, tako da na sve to gledamo ovdje kako sastavni dio svakodnevnice. Naime krenuli smo u Biskupiju, riješiti naše vjerske vize koje su nas trebale čekati odmah pri dolasku. No nisu, pa smo morali još u Hrvatskoj kada su nam javili da nam vjerske vize nisu riješene, dan prije samog polaska, kupovati turističke vize. Bez vize se ne može putovati koja god ona bila, tako da smo stigli s turističkim vizama, no s njima ne možemo djelovati ovdje, to bi značilo da smo u ilegali. Vize su nam bile prioritet jer zadnje što nam treba jest završiti u zloglasnom Guantanamu i tu provesti svoju Misiju na Kubi.
Stigli smo u biskupski ured, i slijedilo je još jedno čekanje popraćeno uz sto i jedno pitanje, odakle smo, sto ovdje radimo, koliko dugo ćemo boraviti na Kubi, gdje ćemo biti smješteni, gdje ćemo djelovat… To nam se na prvu učinilo veoma radoznalo, no na sve smo zdušno odgovarali jer dobiti vjersku vizu nam je od tolike važnosti da je svaki naš odgovor veoma ljubazno i srdačno odgovoren. Vrlo brzo smo shvatili da su Kubanci veoma radoznali narod, gdje god išli, da li čekali red negdje, da li u prolazu, u dućanu ma bilo gdje, pitaju: odakle ste, što radite ovdje, koliko dugo ćete biti na Kubi.
Velikim je to djelom zbog navedene radoznalosti, a još više zbog režima i zatvorenosti samog otoka, oni kažu “zbog sigurnosti” gdje ljudima naprosto “bode u oči” naša mala ekipa. Redom svijetle puti, zapadnjački odjeveni i pri tom viđani na ulicama vrlo često, što im je dovoljan razlog za otvoreno prići i pitati sva ta pitanja. Razlozi tom nepovjerenju temelje se na iskustvu iz njihove povijesti, gdje nikada nisi znao tko je do tebe i njihovi pravi razlozi zašto su tu. Zvuci poznato?
Nakon riješenih viza krenuli smo kroz grad tražiti taxi da nas odveze natrag u naše mjesto. To je bila i prilika malo vidjeti Havanu. Za taj grad se može reći da je poseban, jer bez obzira na oronulu, zapuštenu i “opasnu po život” vanjštinu tih zgrada i kuća nazire se ljepota. Ljepota koja se krije u svakom detalju na zgradama koja je od svake druge različita po boji, po detaljima. Sve što je potrebno jest zastati i proniknuti tu inače varljivu “vanjštinu” i uvidjeti sjaj ovog grada koji je nekada bio i koji će opet biti nanovo otkriven u svom punom sjaju.
Nadamo se u bliskoj budućnosti, sve što je potrebno jest temeljita obnova već postojećeg, a sve ostalo je već tu. Vozila o kojima je već bilo riječi, muzika koja prati na svakom koraku, srdačni i nasmijani ljudi, miris cigara, topli povjetarac koji s mora neprestano puse, ples kokosovih palmi i ptica na plavom Karipskom nebu.
Nastavak slijedi...
Anđela Mirčić