Dragi moji, rekoh da ću vam pisati o nekoj novini u misiji Ujewa! E, pa radi se o biblijskom duhovskom bdijenju koje smo ovdje prvi put organizirali. Kada je s. Ljilja dala taj prijedlog don Anti i njegovim suradnicima iznenadila me zainteresiranost i otvorenost ljudi da u malo vremena što nam je ostalo do Pedesetnice organiziraju bdijenje.
U organizaciji su sudjelovali članovi Zdenca u Ujewi, djeca, roditelji i don Sebastijan. Na kraju se skupilo dosta ljudi, tako da je crkva bilo skoro puna, a Sveto pismo čitalo se na engleskom, hrvatskom i swahiliju; ili po novozavjetnom običaju – i drugim će jezicima govoriti.. A sad malo o hrani!
Vjerojatno se pitate što se ovdje jede. Tanzanijci masovno jedu ugali (kukuruznu bijelu kašu) i rižu – to im je svakodnevni menu, a ponekad dođe na red meso ili voćka ako je dobra sezona. U svojoj misiji don Ante je zasadio voćnjak papaja koje su jako ukusne i slatke, naranača i imoćanskih mandarina koje super uspijevaju u ovim prilikama. Probala sam i avokado: njega se posoli i jede kao dodatak hrani. Sve u svemu – zemlja je plodna i donosi rod ako ima kiše.
Ovih dana krenuli smo obilaziti kumčad Zdenca po obližnjim školama. U jednom razredu zna biti preko 100-tinjak djece, a u klupama sjede po troje ili četvero. Dok smo stajali u dvorištu jedne škole djeca su se sjatila oko nas pozdravljajući nas učtivim pozdravom: „shikamoo!“ namijenjen samo za starije i ugledne osobe.
A zatim su se svi htjeli pozdraviti s nama i valjda dodirnuti tu kožu bijelca koja je toliko drukčija od njihove. Sad se mogu uživjeti u kožu crnca koji dođe u naše krajeve pa su sve oči uprte u njega, u svaki njegov pokret i izraz lica!
Do idućeg puta još jedan tanzanijski pozdrav: „Ba daj!“
Gorana
