Školsko igralište ispunjeno je djecom svih razreda osnovne i srednje škole. U svečanim uniformama, poredani kao vojnici, spremni su za temu tjedna koju im izlaže jedan od profesora, nakon čega slijedi himna Ekvadora. Očenašem i Zdravomarijom blagoslivlja se tjedan koji je pred njima i nastava može započeti.
Devetnaest mališana od tri do pet godina mirno su sjedili za svojim klupama i radoznalo me promatrali svojim okicama, dok im je učiteljica objašnjavala da ću danas ja provesti neko vrijeme s njima. Ne znam tko je više bio uzbuđen, oni ili ja…
I tako ostadoh sama s umiljatim lišcima i pomislih; ma ništa teško, malo ćemo se igrati, malo crtati, bojati… Počela su i razna pitanja na koja sva nisam mogla odgovoriti, zbog mog još ne tako dobrog španjolskog, ali komunikacija se odvijala na razne načine. Pokušala sam promatrati svakog ponaosob i pobliže ih upoznati.
Naravno, koncentracija na zadani zadatak trajala je 20-ak minuta, nakon čega je polako počeo kaos. Dva mališana kojima crtanje i bojanje više nije bilo zanimljivo pokrenula su val koji se pretvorio u tsunami. Nisam znala kojim jezikom pričam, od španjolskog do engleskog , hrvatskog... Brzinom munje počela sam kopati po glavi i smišljati sljedeću zanimljivost koja će ih primiriti. Srećom, ideja je brzo došla i nastalo je zatišje, do sljedeće zasićenosti i nove animacije J.
Ispeglane školske uniforme, uredna frizurica i osmjeh, skrivaju kod većine njih, ne tako veselu svakodnevicu. Nakon nekoliko dana provedenih s njima, točno se može vidjeti iz kakvih obitelji dolaze. Iako je tu običaj da te pri svakom susretu svi srdačno izgrle i izljube, naročito djeca, ipak ima ih nekoliko, koji su toliko željni pažnje, da ti se objese oko vrata, noge ili gdje stignu, i ne puštaju do daljnjeg.
Djeca su to obitelji s mnogobrojnim potomstvom, ili rastavljeni h roditelja, od kojih svako ode na svoju stranu, a djecu prepuste najčešće baki i djedu, rodbini ili samima sebi. Ima dječice koja postanu agresivna, brzo se naljute, potuku, ili pak onih koji su tihi, mirni i povučeni. Svi su samo željni pažnje i ljubavi…
Nekoliko naših kumčadi posjetili smo u njihovim domovima i suočili se sa svakodnevicom koju žive. Nije lako biti okružen svime time i upoznati se sa svim tim tužnim obiteljskim situacijama. Teško je kad ne znaš dobro jezik i ne možeš djetetu reći sve što ti je na srcu. Ali, ljubav, zagrljaj i osmjeh jezik su koji razumije čitav svijet. To me ohrabruje i potiče u radu i suživotu s ovim neodoljivim mališanima, koji se tako brzo uvuku u srce…
Adriana
