Danas kada smo svi zaokupljeni svojim brigama, problemima i kada svi samo trčimo boreći se za svoju egzistenciju, zaboravljamo jedni na druge i na vrijednosti koje trebaju biti temelj u svakom životu i u svim odnosima među ljudima. Djeca odrastaju u takvom okruženju i živeći po uzoru na odrasle, često ni sama ne znaju koje su to prave vrijednosti koje nas vežu i bez kojih sve drugo postaje beznačajno.
Odgoj u solidarnosti u školskoj godini 2012./2013. započeo je i u gradu Zadru. Budući da mi se svidio koncept projekta i poruka koju on nosi, poželjela sam da se i moji mali sugrađani upoznaju s time. U maloj prostoriji Župe Blaženog Alojzija Stepinca koju su nam velikodušno ustupili župnik i kapelan sastajali smo se subotama i provodili ugodnih sat i pol vremena u igri, smijehu, razgovoru, pjesmi i molitvi.
Svaki susret bismo započeli s molitvom koja je ponekad bila i na španjolskom ili čak svahiliju, iako nitko od nas ne govori te jezike. Bili smo u dalekoj Africi i Južnoj Americi, upoznali se s načinom života njihovih vršnjaka u Tanzaniji, Ekvadoru i drugim državama. Bilo je tu i malih kreativaca pa smo nerijetko mogli čuti poneku Franovu pjesmicu ili sastav koje bi on s lakoćom napisao u par minuta, ili pak vidjeti Lanine crteže kojima bi se svi divili. Matej bi svaki zadatak vrijedno napravio čak i samoinicijativno kod kuće, a Gabi i Kristina bi nas uvijek uveseljavale ponekom šalom ili zgodama. Tu su još i Karmen, Tonka, Anton…a svatko bi na svoj način doprinosio kvaliteti i jedinstvenosti svakog našeg susreta.
Kada su me djeca pitala kada ćemo ići posjetiti bolesnu djecu u bolnicu ili stare i nemoćne u dom te kada su počela sama smišljati kako bismo ih mogli uveseliti, pomislila sam kako su shvatila bit svega ovoga. Konačno, posjetili smo djecu s teškoćama u razvoju u Osnovnoj školi Voštarnica i to kombinirani razredni odjel V.,VII. i VIII. razreda, a zašto smo to učinili objašnjava Frane: „Odlučili smo podijeliti radost u osnovnoj školi u kojoj su djeca s poteškoćama. Stvorili smo im osmijeh na licu, ali i oni nama!“
Na taj posjet smo se odlučili i kako bismo uvidjeli kako je svatko od nas jedinstven na svoj način i kako jedni druge trebamo i moramo prihvaćati sa svim posebnostima koje nosimo. No, koliko god da smo međusobno različiti, toliko dijelimo i sličnosti, zajedničke interese, želje, snove... Učenici i njihova učiteljica Davorka primili su nas otvorena srca i u vedrom ozračju te su svojom iskrenošću odmah osvojili naše male volontere.
Kroz upoznavanje, igru i pjesmu, neki su otkrili da su dobili ime po istom svecu, da vole istu glazbu ili pak navijaju za isti klub. Rastali smo se u prijateljskom ozračju, a među nekima su se stvorile i prve simpatije…Prvo sljedeće pitanje je bilo: „Kad ćemo ići opet?“ Nije im bilo teško hodati ni po suncu ni vrućini 45 minuta u jednom smjeru, samo su se izmjenjivali dojmovi i osjećaji ispunjenosti koje su primili kao Božji dar.
Kraj školske godine došao je brzo i mi smo shvatili da je Odgoj U solidarnosti bio i O i ZA solidarnost! A da su radionice zaista prošle uspješno najbolje govori povratna informacija djece, pa je jedna od njih: „Radionice su bile najbolje što mi se dogodilo. Bile su moja druga obitelj, mislin, još uvik su!“
I tako je naša mala obitelj kroz isto tako mala djela ispunjena s puno ljubavi ipak učinila velika djela koja će nas uvijek spajati…
Maja Kostić
