Nakon priprema i dugog iščekivanja krenuo sam na put gdje je moje srce odavno otišlo. Početkom 9. mjeseca stigao sam u Tanzaniju. Na prvi pogled zamijetio sam slamnate kućice, prašnjave putove i nasmiješene ljude.
Stigao sam u misiju našeg misionara don Ante Batarela. Počeli smo obilaziti škole u kojima Zdenac djeluje, te smo utvrdili stanje, što djeci - našoj kumčadi nedostaje. A nedostaje im svašta. Većina djece živi u neljudskim uvjetima, bez tekuće vode, bez struje, nemaju jednog ili oba roditelja, ali ipak jedna stvar na njihovim licima ostaje nepromijenjena, a to je osmijeh.
Ljudi u ovom kraju bave se poljoprivredom, i cijela obitelj sudjeluje u tome. U vrijeme kišne sezone zemlja koja je dotad bila suha i negostoljubiva, u samo nekoliko dana postaje zeleni raj. Tada odrasli, starci i djeca već od ranog jutra, sade nasade ako imaju svoju zemlju, a ako je nemaju onda su nadničari kod nekog veleposjednika. Hrana koju djeca jedu jednolična je i često je nema dovoljno za sve, ali ono što imaju dijele zajednički, jer ako danas nisi jeo dovoljno, jesti ćeš sutra.
Jednom mi je došla jedna djevojčica, bosa s pokidanom haljinom, i veselim licem, ali tužnim očima. Došla je u pratnji malo starijeg dječaka koji je već u projektu kumstava. On je htio da uzmem „njegovu curu“ u projekt, no baš taj dan morao sam ići u školu koja je dosta daleko i rekao sam mu da dođu drugi dan. Taj dan došao sam kasno, a njih dvoje su me i dalje čekali i igrali se ispred trijema.
Tada mi je prišla mala djevojčica i rekla da je inauma, što znači bolesna. Kad sam je upitao gdje je boli, kazala mi je kroz smiješak da je gladna. Djevojčica je sada u projektu Zdenca. I dalje je vesela, ali i sretna jer je dobila priliku za školovanje.
Zbog problema s vizom moj boravak u Tanzaniji je bio kraći od jedne godine, ali i to provedeno vrijeme je bilo dovoljno da mi se Afrika uvuče pod kožu za cijeli život. Na kraju bi još rekao da koliko god mi to željeli, njima ne možemo puno pomoći, ali možemo nagraditi njihov trud, osmijeh, radost i neiskvarenost. To jedino možemo.
Ante
