„Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj“

Jš 1, 9

Dobro, možda nisam Jošua koji kreće u boj, ali kao i on i ja sam samo oruđe Božje. Skromno oruđe, ali ipak spremna raditi za slavu njegovu.

„U Africi sam“, bila mi je prva misao nakon što je avion sletio. I to samo nakon 16 sati leta i promjene dvije vremenske zone. Moram priznati da sam se osjećala kao dijete u trgovini slatkiša. I odmah priznajem svoj grijeh, ali nisam mogla skinuti pogled s crnih ljudi koje sam sretala putem. A bilo ih je posvuda. Nikolina i Biljana su me dočekale na aerodromu i tako je moja misija započela. Možda bih trebala reći da postoji mala, ali zamjetna razlika između našeg i njihovog poimanja grada. Njihov je grad, riječima neopisiv. Metež, galama, nepostojanje prometnih pravila, vrućina, ali, u svom tom kaosu postoji red i svatko zna svoju ulogu.

Doduše, za nas Europljane je on pomalo neshvatljiv, ali sigurna sam da postoji. Prva mi je afrička noć protekla dosta mirno. Opet sam se iščuđavala svemu, a ponajviše činjenici da spavam pod mrežom za komarce. Autobus nam je kretao u šest ujutro. Tri bjelkinje u busu ne mogu proći neopaženo. Put je trajao deset sati. Kada se bus približava nekom gradu primijetite da vam prilaze neki ljudi. To su ulični prodavači koji prodaju sve, od igle do lokomotive. Ono što sam također primijetila je činjenica da autobusi ne staju. Valjda si taj luksuz ne mogu priuštiti. Nisam sigurna. Vozač vikne ime grada, a zainteresirani putnici stanu kod vrata i iskaču. Naravno, mi smo bile izuzetak.

Ono u što sam se odmah zaljubila je priroda. Prekrasna je. Vidite odmah svu veličinu i moć Boga koji ju je stvorio. U životu Mu se nisam osjećala ovako blizu kao ovih dva tjedna u ovdje. Prekrasno je. Ne znam kakav je život u njihovim velikim gradovima, ovdje je život tako miran. Jedini koji ne znaju uživati u životu smo mi. Afrikanci sve obavljaju polako, uz veliki osmijeh i zezanciju. Iskreno vam kažem da još nisam naišla na živčanog Afrikanca. Kada nam je taksi zapeo u blatu, zajedničkim smo ga snagama gurali i izgurali. U Africi vam je svaki dan avantura, samo ako si dopustite da vas ljepota života ponese. I to vam je to.

Istina je da je Bog svemoguć, mi smo tome dokaz. Samo zbog Njega se osjećam kao doma, a tako sam daleko od svoj kuće, svojih ljudi i običaja. Ako se pitate kako mi ide jezik, reći ću vam samo ovo- oni puno pričaju, a ja se samo smješkam i klimam glavom. Mislim da ih nitko u životu nije toliko slušao kako sada ja. Kako bi oni rekli pole pole (polako) pa će ići. 

Do idućeg puta šaljem vam svima velike pozdrave.

Marčela