Silazak Duha Svetoga na Isusa, s kojim završava prizor krštenja, predstavlja Njegovo svečano uvođenje u službu dok za vjerne duše to znači objavu Presvetog Trojstva koje je odvijeka zamislilo djelo spasenja. Na početku Isusova dolaska u javnost potvrđuje Ga ne samo Njegova poniznost, nego i samo nebo: Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Trojica su jedno: Otac objavom, Duh nalik na Duha kod stvaranja koji je lebdio životvornom silom nad vodama, i ljubljeni Sin koji je ušao u redove svoje braće da s njima dijeli njihovu sudbinu na zemlji kako bi im osvojio udio na nebu. Sv. Luka nas izvještava kako je Isus ispunjen Duhom Svetim otišao s Jordana. Ali se nije uputio u pitomu Galileju, nego je otišao proboraviti neko vrijeme u pustom kraju, gdje je svoju mladost proživio Njegov krstitelj.

To su za Isusa bili dani snažne nutarnje sabranosti i opredjeljenja za veliko mesijansko djelo koje je stajalo pred njim. Odlaskom u pustinju On će proći kušnje koje prijete čovjeku jer samo na taj način pali čovjek može biti podignut: „Isus će ući u dramu ljudske egzistencije, proći sve do njezina dna, da bi tako pronašao izgubljenu ovcu, uzeo je na ramena i vratio kući“, kaže papa Benedikt XVI.

Poslanica Hebrejima je posebno naglasila da Isusovu poslanju, njegovoj solidarnosti s nama, pripada i izlaganje opasnostima: „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavan svime, osim grijehom“ (4,15). „..Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“ (2,17s). Pustinja, protuslika vrta, postaje po Njemu mjesto pomirenja i spasenja. Isus za nas prevladava kušnje i grijeh, pobunu čovjeka protiv Boga i uspostavlja ponovni sklad čovjeka s Bogom. Na početku korizme pojavljuje  nam se kao idealni kršćanin, točnije rečeno kao kršćaninov ideal.

Isus i Sotona u pustinji

Zapadno od Jerihona diže se izglodana i prorovana planina Karantanija (Četrdesetnica), prozvana tako jer je, prema predaji, na toj pustoj planini Isus proživio u postu i molitvi četrdeset dana i noći. Nastanio se tamo u jednoj od brojnih špilja kako bi u samoći i dubokoj tišini molio. Prije svog propovjedačkog i spasiteljskog djela želio je, pun Duha Svetoga, ostati sam s Ocem i božanskim svijetom. Dok je živio u ekstazi duha i čitavim bićem grlio Oca u Duhu, Isus nije osjećao ni gladi ni žeđi, ali netom je četrdesetodnevna opojenost molitve i vizije prestala, Isusa snađe glad.

Netko je čekao na taj čas. Kao da je znao da će ovaj gladni, tek kršteni čovjek, jednoga dana udariti na njegovo sotonsko carstvo i uništiti njegovo kraljevstvo. Lukavi napasnik mu je prišao, kako se uglavnom misli, u liku nekog čovjeka, možda isposnika ili učitelja? Svejedno. Došao je s najgorim nakanama – da Ga navede na zlo. No, Isus je nakon toliko molitava i razgovora s Ocem i Duhom Svjetla bio spreman.

„Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom!“ (Mt 4,3) Ovo „ako si Sin Božji“ ponovno će čuti pod križem iz usta izrugivača: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ (Mt 27,40). Izrugivanje i kušnja se ovdje isprepliću. Ako je Bog Izraelcima u pustinji daždio hranu s neba u obliku mane, zar ne bi njegov miljenik mogao nasititi glad s kojim čudesnim kruhom, mudruje Sotona. Ali Isus ga je prozreo i Božjom riječi otklanja napast: „Pisano je, ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta!“ (Pnz 8,3).

Isus poučava: Riječima iz Knjige ponovljenog zakona Gospodin suzbija napast da materiju izdigne iznad duha, da hranu cijeni više od milosti. Upozorava i nas da ne uronimo tako duboko u dnevne materijalne brige da zaboravimo Boga. „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući!... Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno“ (Mt 6, 25.32).

Postoje još dvije velike pripovijesti o kruhu u Isusovu životu. Tu je umnožavanje kruhova za tisuće koje su slijedile Gospodina u osamu. Zašto sada Gospodin radi ono što je prvotno odbacio kao kušnju? Ljudi su došli čuti Božju riječ i radi toga su sve drugo ostavili po strani. Otvorili su svoje srce Bogu i jedan drugomu pa tako mogu na pravilan način primiti kruh. Čudu umnažanja kruha prethode tri stvari:

• traženje Boga, Njegove riječi, pravih uputa za čitav život;
• kruh je izmoljen od Boga
• uzajamna spremnost dijeljenja kruha koja je bitan čimbenik čuda.

Isus nije ravnodušan spram gladi ljudi, njihovih tjelesnih potreba, ali ih stavlja u ispravan kontekst i daje im ispravan poredak. Treća pripovijest o kruhu vodi nas na Posljednju večeru, koja postaje euharistija Crkve i trajno Isusovo čudo umnažanja kruha. On sam postao je kruh za nas i ovo umnažanje kruha ostaje sve do konca vremena.

„...kruh naš svagdašnji daj nam danas...“

Prva kušnja je odbijena ali đavao ne želi priznati poraza. Uzima Krista i nosi ga na goru – svakako na visinu – odakle se vidi dosta širok obzor, sa zemljama, gradovima, selima i poljima. Uvijek srce uživa kad motri širinu i bogatstvo zemlje. Možda će Isus poželjeti sve to što vidi? Pa mu reče: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ Možda se Isus i obazreo na daleke krajeve, na razne zemlje i narode. Dobro je znao čije je sve to – tko je kralj neba i zemlje – tko to može ljudima dati i oduzeti! Mirno odgovori: „Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“ (Pnz 6,13; 10, 20). Đavao, majstor laži od početka, predstavlja se kao gospodar cijeloga svijeta i obećava dati ono što uopće nema, kao što je i prvim ljudima obećao ono što im nije mogao ostvariti: „Bit ćete kao bogovi!“

Isus poučava: „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? (Mt 16, 26 ).

Krist se u drugoj kušnji suprostavio lažnim moćnicima svijeta, nuđenju vlasti i moći, ugleda i bogatstva. „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili ćete jednog mrziti, a drugoga ljubiti; ili ćete uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu.“ (Mt 6,24).

Isus priznaje samo jednoga Gospodara svijeta. Sotona si može koješta prisvajati, ali Bog svime upravlja i sve drži i Njemu se jedinomu čovjek smije kljanjati, a klanjati se znači pasti u prah i priznati svoje ništavilo i nevrijednost, priznati Božje veličanstvo i svevrijednost. Bez neba zemaljska vlast uvijek ostaje krhka. Samo vlast, koja se podlaže mjerilu i sudu neba, tj Bogu, može postati snaga za dobro. I samo vlast koja je pod Božjim blagoslovom može biti pouzdana. Isus ima ovu vlast kao uskrsli. To znači: ova vlast pretpostavlja križ, Njegovu smrt. „...Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih podvlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I ako hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mk 10, 42-45).

Kristovo je kraljevstvo drugačije i ono se širi poniznošču naviještanja u onima koji pristaju postati Njegovim učenicima, koji se krste u ime Trojstvenog Boga i koji vrše Njegove zapovijedi. (Mt 28, 19s).

„...sveti se Ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji...“

I druga je kušnja odbijena. Đavao je tada na tajanstven način poveo Krista u Jeruzalem, na veliku terasu kule između Kraljevskoga i Salomonova trijema, s koje se vidjelo dvorište pogana i čitav hramski prostor. Odatle se pružao pogled na moapske planine daleko iza Jerihona. I reče Isusu: „Ako si Sin Božji, baci se odavle dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovijediti za tebe da te čuvaju. Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.“ Otkuda Božjem protivniku da se služi Njegovom riječi i citira 91. psalam? Nastupa kao vrstan teolog i pismoznanac, želi protivnika pobijediti njegovim oruđem. I sve misli: Hoće li se u tom ispaćenom biću probuditi želja da pokaže svoju nebesku virtuoznost, da ih zbuni i kao začuđenje pridobije? Ali se, rekao bi naš svijet, kosa namjerila na brus. Isus mirno odgovori riječima iz Ponovljenog zakona: „Isto je tako pisano: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ (Pnz 6,16).

Isus poučava: Đavao nudi Isusu da zadivi mnoštvo i baci se s Hrama. Osvojio bi grad jednim skokom. Daleko brže i bezbolnije od sporog uspona u Jeruzalem i umiranja na križu. No, Isus ne želi doći na svijet među ljude kao meteor, kao nekakvo biće s neba. On je već među ljudima, objavit će im se kao brat, jednostavan i malen, pun ljubavi i mira, a ne uznosite veličine i sjaja. Prije negoli čudo i pobjeda, podleći ovoj kušnji značilo bi kušanje Boga i poraz. To je tek pustolovno izazivanje Boga koje bi Ga htjelo učiniti slugom svojih želja. Ova napast želi potisnuti istinsku vjeru i pravilno pouzdanje u Boga Svemogućega.

Isus govori: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: „Iščupaj se s korijenom i presadi u more! I on bi vas poslušao.“ (Lk 17,6).

Pravednik živi od svoje vjere, kaže nam Gospodin po proroku. To znači ostati vjeran Bogu i onda kad je najteže. To znači duhovnim ušima danas čuti njegov glas kroz riječ koju mi upućuje po Svetome pismu i Crkvi, čuti u njemu ohrabrenje i poticaj, poslušati ga i ne ostati tvrda srca. To znači uvijek ustrajati.

„Tko slijedi Božju volju, zna da u svim strahotama koje mu se događaju ne će izgubiti zadnju zaštitu. Zna da je temelj svijeta ljubav i da čak i onda kada mu nijedan čovjek ne može ili ne želi pomoći, može ići s pouzdanjem u Onoga koji ga ljubi.“ (papa Benedikt XVI)

„...i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.“