Želimo li biti budni i biti uvijek u stanju donijeti ispravnu odluku u životu, moramo biti uravnoteženi, umjereni i ne navezani na stvari.

Biti bez kočnice u životu čini nas pospanima, bezvoljnima i površnima. Vrijednost života – reći će Apostol – je smrt i susret s Gospodinom.

Isus nas poziva na budnost u razboritosti, koja se postiže vjerom i dobrim djelima. Nisu to razumjele sve djevice iz biblijske prispodobe, nego samo njih pet.

Oni koji su čisti srcem Boga će gledati. Gledajmo u svakom čovjeku sliku Božju. Tako čisto srce koje je sposobno prepoznati dobro u svakom čovjeku, otvara oči za promatranje samoga Boga.

Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu traži od nas napor, naprezanje, samosvladavanje, dnevni trud. Udobnost, lijenost, nebriga, mogu učiniti da se ljubav ukoči i umre. Ljubav mora biti njegovana, treba stalno raditi na njoj, za nju se boriti. 

Poslanje je slobodan i svjestan odgovor na Božji poziv. No, taj poziv prepoznajemo samo kad živimo osobni odnos s Isusom živim u njegovoj Crkvi. 

Isus ovom prispodobom naglašava da je spasenje poziv Božji na gozbu upućen svakom čovjeku osobno. 

Tko vjeruje i ljubi i dopušta da Bog djeluje, ne treba očajavati. Bog daruje dobri plod iz srca koje mu se povjerava. 

Budimo sinovi i kćeri koji stalno stoje i hode Očevim putovima da riječju „evo mene da me pošalješ“ i djelom „vršiti Bože volju tvoju“ izgrađujemo Isusov Zdenac iznutra po uputama sv. Pavla Apostola. Gledajući i slušajući naše uzajamno poštivanje i pomaganje drugi će poželjeti biti ugrađeni u Isusov Zdenac na slavu Božju i spasenje duša.

Mi pozivamo Isusu na Zdenac. Pozivamo duše koje su na „trgovima“ otvorene da ih netko pozove na veću svrhu i „zaposlenost“ duše dok prolazi ovom zemljom.

Vrijeme je da pođemo na trgove i pozovemo Isusovim glasom: dođi i ti u Isusov  vinograd.

Ako mislimo da bi prema svome bližnjemu koji nam je nešto skrivio, smjeli biti tvrda srca, činimo tešku nepravdu. Zaboravljamo što je Bog nama velika učinio. Ako od naših bližnjih doživimo nezahvalnost, upitajmo se jesmo li mi uvijek Bogu zahvalni. Budući je Bog preko svake mjere prema nama dobar, smijemo i mi jedni drugima iskazati dobrotu i ljubav. 

Duh Božji nas nadahnjuje da je svatko pred Bogom odgovoran ne samo za sebe već i za svoga bližnjega. Zato upozoravajmo jedni druge na ustrajnost u vjeri, budimo svijest suodgovornosti jedni za druge.

"Ne samo da vas On ljubi. Štoviše, On žarko za vama žudi. Nedostajete mu ako mu se ne približite. On za vama žeđa. On vas stalno ljubi, makar se vi toga i ne smatrale dostojnima. Ako vas drugi ne prihvate ili pak ako niste kadre same sebe prihvatiti - On je onaj koji vas uvijek prihvaća". 

Isus je Istina, Put i Život. On je taj koji ljubi i koji se predaje meni, svim ljudima. On se nudi svakom čovjeku da mu bude radost, pomoć, snaga u patnjama i izdajstvima, upornost u vjernosti Bogu i uskrsnuću s Njime. 

Molitva je vjera na djelu. A bezuvjetna vjera uvijek dolazi prije iskustva.

Probudimo vjeru, pa ćemo dobiti i dovoljno „znakova na putu“. Molitva je najradikalniji oblik vjere, odnosno poniznosti pred Bogom. Takva vjera ima oči koje u svakom događaju života umiju vidjeti mnogo više od onoga što bi čovjek htio odmah i neposredno razumjeti.

Za molitvu u osami treba imati vremena. A je li mi imamo vremena za molitvu? Isus poziva na hrabrost. A za temelj takvoj hrabrosti nudi samoga sebe. Daje nam svoju prisutnost, svoju snagu, svoju pomoć, a posebno, svoju ljubav. Gospodine, ražari svojim Duhom sve nas Zdenčane da u svim životnim iskušenjima prepoznaju i osjete snagu tvoje prisutnosti.