Muškarac nikad nije viši nego kad klekne da bi pomogao djetetu. Abraham Lincoln
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Kristovim učenikom postaje samo onaj koji prihvaća Duha Svetoga – koji je preporođen na božanski život. Kršćani smo u tolikoj mjeri koliko smo „uronjeni“ u Duha i božanski život. Duh Sveti nas ispunja i osposobljava za ljubav.
Čovjek se rađa s čežnjom za ljubavlju. Ako smo je našli, u nama se bude nove nade, nove čežnje. No, znamo da u našoj duši postoje dubine, koje ne možemo ispuniti, niti premostiti. Čovjek je, u svojoj dubini duše, sam i osamljen ma koliko bio voljen. Koliko god naša ljubav bila duboka, ona ipak ne može doseći one najzadnje granice koje ima ljudska duša.
Osposobi nas, Gospodine, da hodimo stazom evanđelja mira, kako je to na svom zemaljskom hodočašću činila Marija, živeći u tišini i skrovitosti kućnog ognjišta, da budemo otvoreni navještaju »radosne vijesti« koju je tvoj Sin donio k nama, da se umijemo suočiti sa životnim kušnjama s poniznošću i dubokom vjerom, i s pouzdanjem u tebe na času našeg povratka u kuću Očevu gdje nas Ti očekuješ.
Ako shvatimo Božji dolazak u malenosti i nemoći i otkrijemo u sebi praiskonsku čežnju za Bogom, onda je Božić ne samo blagdan Isusova rođenja, nego trajni program očovječenja. U njemu čovjek može učiti što može ljubav koja se nesebično daruje i koja je spremna na služenje.
U duhu i raspoloženju sv. Josipa pažljivo osluškujemo i prepoznajemo znakove koje nam naš Spasitelj stavlja na put. Molimo sv. Josipa da nas nauči primati znakove na javi i u snu i da nas uči biti poslušnima svakoj Božjoj poruci, stavljati je u djelo.
Ivan pritisnut „tamničkom“ okrutnošću i poznavanjem Herodove samovolje skoro je siguran u okrutnu smrt. Zna da sve što je govorio i činio bilo je izvršavanje njegova proročkog poslanja koje je dobio od Boga. Osobno je krstio Božjeg Sina na Jordanu, vidio nebo otvoreno, Duha koji se spušta kao golubica na Isusa i čuo Očev glas da je taj novo kršteni Isus sin Njegov i da njega treba slušati.
Probudi u nama, Gospodine, želju da se obratimo Tebi. Naša srca i misli uroni u svoju Riječ istine, učvrsti nas na svojim putovima. Nauči nas da se uzajamno prihvaćamo. Ulij nam sigurnost da Ti živiš i koračaš među nama, s nama i u nama.
Suoblićimo se s Kristom; molimo za potrebnu milost. Krist nas poziva da ne odlažemo taj posao za kasnije. "Budimo pripravni." Pripremu je važno započeti odmah za naš konačni susret s Kristom.
Potrudimo se da ljubimo sve ljude ali ljubimo iznad svega Krista. A voljeti i upoznati Krista možemo samo služeći ljudima.
Želimo li biti budni i biti uvijek u stanju donijeti ispravnu odluku u životu, moramo biti uravnoteženi, umjereni i ne navezani na stvari.
Biti bez kočnice u životu čini nas pospanima, bezvoljnima i površnima. Vrijednost života – reći će Apostol – je smrt i susret s Gospodinom.
Isus nas poziva na budnost u razboritosti, koja se postiže vjerom i dobrim djelima. Nisu to razumjele sve djevice iz biblijske prispodobe, nego samo njih pet.
Oni koji su čisti srcem Boga će gledati. Gledajmo u svakom čovjeku sliku Božju. Tako čisto srce koje je sposobno prepoznati dobro u svakom čovjeku, otvara oči za promatranje samoga Boga.
Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu traži od nas napor, naprezanje, samosvladavanje, dnevni trud. Udobnost, lijenost, nebriga, mogu učiniti da se ljubav ukoči i umre. Ljubav mora biti njegovana, treba stalno raditi na njoj, za nju se boriti.
Poslanje je slobodan i svjestan odgovor na Božji poziv. No, taj poziv prepoznajemo samo kad živimo osobni odnos s Isusom živim u njegovoj Crkvi.
Isus ovom prispodobom naglašava da je spasenje poziv Božji na gozbu upućen svakom čovjeku osobno.