Zdenčani, molimo, da ne padnemo  pod iskušenjima ovozemaljskih ugodnosti  i shvatimo kako čovjek ne živi samo o kruhu nego i o svakoj Božjoj Riječi. Neka ovaj četrdesetodnevni hod kroz korizmu bude naš rast u vjernosti Duhu.

Naše tijelo je hram Duha Svetoga  i zato  poštujmo tu Božju prisutnost. Doživljavamo i doživljavat ćemo iskustvo svoje slabosti, ali računajmo na Božje milosrđe, priznajmo svoje grijehe. Njegova ljubav veća je od našega grijeha, zato ne gubimo odvažnost.

Gospodine, rasvijetli svojim Duhom naš put, da vjerni evanđelju, možemo svim ljudima donijeti radost i spasenje po Božjim zapovijedima. Učini naša srca pravedna i iskrena da se možeš trajno nastaniti u nama. Budi nam okrepa i ne dopusti da itko posustane na putu vjere i vjernosti tebi.

Ključ uspjeha je djelotvorna ljubav jednih prema drugima, prema bližnjima. Kad bismo u svoj život uveli smjernice o kojima govori Izaija (Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi) svijet u kojem živimo bio bi mjesto ljubavi i radosti.

Riječi Blaženstava su putokaz, kao mali prozorčić u onu stvarnost koju ćemo, nadamo se, uživati kroz svu vječnost. 

Nije samo riječ o zvanju nego i biti kršćanin. Biti kršćanin znači imati osobni odnos s Bogom, učiniti sve kako bi moj duh komunicirao s Božjim duhom, a to ne mogu bez Boga, vjere, ljubavi i volje.

Kristovim učenikom postaje samo onaj koji prihvaća Duha Svetoga – koji je preporođen na božanski život. Kršćani smo u tolikoj mjeri koliko smo „uronjeni“ u Duha i božanski život. Duh Sveti nas ispunja i osposobljava za ljubav.

Čovjek se rađa s čežnjom za ljubavlju. Ako smo je našli, u nama se bude nove nade, nove čežnje. No, znamo da u našoj duši postoje dubine, koje ne možemo ispuniti, niti premostiti. Čovjek je, u svojoj dubini duše, sam i osamljen ma koliko bio voljen. Koliko god naša ljubav bila duboka, ona ipak ne može doseći one najzadnje granice koje ima ljudska duša. 

Osposobi nas, Gospodine, da hodimo stazom evanđelja mira, kako je to na svom zemaljskom hodočašću činila Marija, živeći u tišini i skrovitosti kućnog ognjišta, da budemo otvoreni navještaju »radosne vijesti« koju je tvoj Sin donio k nama, da se umijemo suočiti sa životnim kušnjama s poniznošću i dubokom vjerom, i s pouzdanjem u tebe na času našeg povratka u kuću Očevu gdje nas Ti očekuješ.

Ako shvatimo Božji dolazak u malenosti i nemoći i otkrijemo u sebi praiskonsku čežnju za Bogom, onda je Božić ne samo blagdan Isusova rođenja, nego trajni program očovječenja. U njemu čovjek može učiti što može ljubav koja se nesebično daruje i koja je spremna na služenje.

U duhu i raspoloženju sv. Josipa pažljivo osluškujemo i prepoznajemo znakove koje nam naš Spasitelj stavlja na put. Molimo sv. Josipa da nas nauči primati znakove na javi i u snu i da nas uči biti poslušnima svakoj Božjoj poruci, stavljati je u djelo.

Ivan pritisnut „tamničkom“ okrutnošću i poznavanjem Herodove samovolje skoro je siguran u okrutnu smrt. Zna da sve što je govorio i činio bilo je izvršavanje njegova proročkog poslanja koje je dobio od Boga. Osobno je krstio Božjeg Sina na Jordanu, vidio nebo otvoreno, Duha koji se spušta kao golubica na Isusa i čuo Očev glas da je taj novo kršteni Isus sin Njegov i da njega treba slušati.

Probudi u nama, Gospodine, želju da se obratimo Tebi. Naša srca i misli uroni u svoju Riječ istine, učvrsti nas na svojim putovima. Nauči nas da se uzajamno prihvaćamo. Ulij nam sigurnost da Ti živiš i koračaš među nama, s nama i u nama.

Suoblićimo se s Kristom; molimo za potrebnu milost. Krist nas poziva da ne odlažemo taj posao za kasnije. "Budimo pripravni." Pripremu je važno započeti odmah za naš konačni susret s Kristom.

Potrudimo se da ljubimo sve ljude ali ljubimo iznad svega Krista. A voljeti i upoznati Krista možemo samo služeći ljudima.