Muškarac nikad nije viši nego kad klekne da bi pomogao djetetu. Abraham Lincoln
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Višestruka je kriza: materijalno siromaštvo, nezaposlenost, neizlječiva bolest raka, obiteljska neslaganja i rastave, krediti i dugovi, ovisnosti o drogi, alkoholu, kocki, internetu, elementarne nepogode, neizvjesnosti i strah od teških prognoza bliske budućnosti i sve veća opasnost od bezdušnih „vladara“ ovoga svijeta. Situacije su to u kojima prenosimo nadu u Boga: budite jaki, ne bojte se!
„Srce“ – ključna je riječ Isusova govora. Nije dovoljno Boga štovati usnama, nego ga treba častiti i služiti mu srcem. Srce je cijeli čovjek (u SZ), srce je središte osobe, savjest. Sve što čovjek smišlja, odlučuje, mrzi i voli događa se u srcu.
Isus je živi kruh koji postaje nenadomjestivom hranom. Vezati se uz Njega ne znači biti okovan, već slobodan i u neprestanome hodu u otvorenosti za životna iznenađenja i novosti. Isus traži totalnu vjernost: otići ili ostati, ne puko ostajanje u nepokretnosti. Vjernost je dinamičan odnos; ona je traženje, otkrivanje, divljenje, iznenađenje. A u tim odnosima istinska mjera je ljubav.
Duh Sveti omogućuje nam da razumijemo i slavimo euharistiju koja nas vodi k mudrosti života. Osluškujmo Isusa! Gospodine, naš okupljeni Zdenac za stolom Riječi i euharistije, preobrazi u tvojoj novosti te da primljenu radost darujemo ljudima oko sebe, kako bi imali život u punini ioni i mi.
Imamo Isusa za hranu. Imamo znanje da je put umiranje našeg starog čovjeka koji je prolazan i truležan. Hodimo zajedno, korak po korak, budeći i potičući jedan drugoga iz sna i malaksalosti koje predstavljaju duhovne krize. U svom umu i svom srcu imajmo stalno Božju želju da postanemo jedno s njime, da nas On pretvori u sebe.
Vječni život kao i smrtni život traži svoju hranu. Hrana za vječni život je jednostavno Ljubav. Ljubav se svakako ne hrani samo dobro pripravljenom hranom, dobrim vinom i lijepo aranžiranim stolom. Sitost i zadovoljenje tjelesnih potreba ne čini nas boljima, čovječnijima. Ne možemo sami zasaditi ni uzgojiti ono što služi našoj potrebi za ljubavlju i sposobnosti da ljubimo, da opraštamo, da drugima želimo. Takva hrana mora nam biti dana odozgor, s neba. To je kruh s neba koji nam Otac daje.
Crkva je zajednica različitih osoba, zasnovana na Bogu. Za jedinstvo u Crkvi potrebno je puno truda i ljubavi. Pavao ističe tri temeljne kršćanske vrline za izgradnju zajedništva: poniznost, blagost, strpljivost. Evanđelje potvrđuje da su to Kristove vrline. Za očitovanje kršćanske ljubavi, kršćani su pozvan „držati do bližnjih“ s iskrenom pouzdanošću, više nego do sebe samih. U ljubavi prema bližnjemu i Bogu u srcu kršćanina oblikovan je „poziv nade“ u kojoj pozvani žive. Zdenčani i mi smo pozvani. Izvršujemo li svoje poslanje? Jesmo li ponizni, blagi, strpljivi?
U osami, ondje ćemo sresti Njega i njegova molitva će nam donijeti mir i odmor duše i tijela i dati snagu za novo djelovanje. U osami, u Bogu naći sebe, biti u miru s njim i ukloniti sve ono što čovjeka razdire u srcu. Slušajmo Isusa!
Živimo u svijetu koji želi živjeti po svojim zahtjevima i stvarati sebi zakone koji njemu odgovaraju. Mi znamo koji Zakon je ispravan naviještajmo ga onima koji žele slušati. Naš Zakon po kojemu želimo živjeti je zakon Božji upisan duboko u našu savjest, darovan i objavljen u Riječi Božjoj.
Otvorimo svoja srca, tražimo Ga, čudimo mu se ali ne odbijajmo Ga. Idimo putem kojim nas Bog vodi, na njemu ćemo upoznati ljude koji nas ne očekuju ali će nas primiti i prihvatiti. Zdenčani, da Božja Riječ ne bude uzaludna slušajmo, dopustimo da Riječ pronađe svoj put.
Isuse, poslanje koji si nam dao, šalje nas u kuće i mjesta gdje se ljudi „guraju“ u nadi da budu spašeni od koječega, nečega, svačega i nekoga. Naše vrijeme odiše traženjem boljega, lakšega, magičnoga. Puno je potražnje i ponude različitih duhovnosti i pomoći. Vjera je na krilima emocija i senzacije. Probudi u nama vjeru koja je samozatajna, poslušna, prokušana i očišćena od svih otrova đavolskih, prisutnim u logičnom, uobičajenom, suvremenom, dozvoljenom i naučenom…
Osjetimo u sebi živoga Boga koji nas nikada ne napušta, koji u nama diše i daje nam hrabrosti da nadvladamo sve nedaće. S vjerom, nadom i ljubavlju suprotstavimo se životnim nedaćama.