„Na machozi yayatoka kwa kila muungwana wa uso Otii“
Dušni dan. U srcu i mislima palimo svijeće na grobovima naših najmilijih u Hrvatskoj. Stižu nam slike s groblja koja gore od svjetlosti lampaša. Mirišu krizanteme u sjećanjima. U bršljane zadjenut ćemo sjećanja.
A suza krene...krene ovdje u daljinama. Kad pogledamo na silne grobove pokopanih majki. Djeca mole. Od uha do uha, dorasla tek godinu za godinom , nejačad gleda i šuti. Stoje. U tišinu zaodjenuli vrijeme, prevrću sjećanja. Tko će o njima brinuti? Tko ih nahraniti? Bar ugalijem. Majčin ugali je najbolji. Skuhan u mutnoj vodi s rijeke i bez soli i kapi ulja, al majčin - to je ugali. A majke nema. Otac tko zna gdje, rastu možda samo sa starom i nemoćnom bakom.
Dobro je da o njima brine Kisima. Danas su odjenuli uniformu. Blagdan je.
Stotine majki s onu stranu oblaka. I nejačad. Siročad. Dostojanstveno gledaju u kamen nad njom, tu pokopanoj. Bar da imaju gdje isplakati srce kad im teško bude.
Don Romanus služi Svetu misu. Prikazuje za mnoge. Pred vanjskim oltarom dva groba. Okićena, najljepša na groblju. Tu su sahranjeni misionari. Nakloniti mi se, do zemlje, nogu priviti za sve što su davno prije nas ovdje činili.
Na grobovima nema lampaša. Nemaju ih za što kupiti. Nemaju ih ni gdje kupiti.
Diže se vjetar. Ono malo ubranih cvjetića s majčinog ili očevog groba – odneseno u visine.
No, ova djeca znaju da nisu ostavljena. Otac uvijek pošalje na njihov put nekog tko im je baš tada najpotrebniji.
Evo nas! Tu smo Gospodine. Ja. Ti. Vi. Zdenac je tu! I bit će dobro! „Na machozi yayatoka kwa kila muungwana wa uso Otii“
Ana, Justa, Kitindi, Marija i još nekoliko volontera danas imaju odgovornu zadaću. Vrijeme je okupljanja sve djece Zdenaca- Kisime. Dolaze s roditeljima, knjigama. Treba sve pregledati, provjeriti urednost, ocjene u školi, polaznost nastave. Nakon toga slijedi i foto dokumentiranje svakog djeteta za izvješće kumovima i onima koji će poželjeti biti kumovi. Prevodi se tri puta, razgovori traju dugo radi posebnosti swahili jezika i kulturološke razlike u prenošenju informacija radi drugačijih riječi. No, Zdenac tome pristupa zaista odgovorno i svaka se informacija bilježi, prati i arhivira.
Donose i bolesne. Jackline Longuaje samo je jedna od mnogih ovdje, kojima je potrebno liječenje. Rođena je 22. 05. 2018. Svu dokumentaciju dali smo prvo na provjeru liječniku koji je isto potvrdio.
U predivnoj doniranoj haljinici, s osmjehom koji rastapa sva srca, dotrčala bi inače do nas kao i većina.
No, ne može hodati. Jackline ne može hodati. Često se pitam jesmo li svjesni kada gledamo ova dječja nasmijana lica koliko je boli potisnuto u tim malim bićima. I osmjeh (ili posuđena odjeća) postaje olovni štit da se ne bi vidjelo ono unutra što boli, čega nema i što možda nikad neće biti.
No bit će! Dobrotom ljudi i donacijama koje smo donijeli Zdenac će se pobrinuti za liječenje ovog malenog anđela. Nek prohoda! Nek prohoda! Da dotrči kroz koju godinu i bude radost Kisime koja će kuda god da hoda bacati snopove svjetlosti!
Uzdamo se da će Gospodin nekome od vas koji čitate pokucati na vrata srca i nećete moći a ne reći: „ Evo me! Tu sam! Za nju i u Tvoje ime Gospodine! Nek prohoda!
I bit će Dobro! Zar ne? Radi Tebe - Jackline će biti dobro! Javi se u Zdenac! Jackline Te treba!
Snježana