Covid 19 glavni je razlog ovog mrtvila. Venezuela je vodeća u svijetu po rezervama nafte. Ali danas nema goriva. Zato skoro pa i nema prometa na cestama. Do jučer gorivo je bilo besplatno, a danas ga uopće nema.
Da nema lijekova, to je već poznato. Umire se od obične upale. Ljudi su jako lošeg imuniteta zbog izgladnjelosti i jednolične hrane koju svakodnevno jedu (riža). Hrana se kupuje samo za dolare. A običnom čovjeku doći do dolara je nemoguće. Na blagajni izdaju račun u bolivarima ali se plaća u dolarima. Ono malo bolivara što imaju pokušavaju po ulici promijeniti u dolare kako bi mogli prehraniti sebe i svoje obitelji. A i do bolivara se teško dolazi. Nema ih i malo vrijede.
Veliki broj obitelji primao je pomoć od svojih članova koji su odselili u neku latinoameričku zemlju ili Španjolsku. I sami iseljenici sada su ostali bez posla. Nemaju od kuda poslati svojima.
Sada je stanje kaotično. Prije par dana grupa od dvadesetak starijih žena između 50 i 60 godina, provalila je i opljačkala prehrambenu trgovinu. Ljudi su gladni i to im je bio jedini izlaz.
Policija ih je uhvatila i odvela u zatvor.
Na Margariti utvrđena su dva žarišta zaraze koronom. To su dvije općine. Prije osam dana potpuno su izolirane. U jednoj od njih nalazi se naš centar Pampatar.
Prije zatvaranja posjetila sam centar. Bila s njima. Razgovarala s roditeljima koji su dolazili preuzeti hranu. Već se znalo da se u mjestu proširila zaraza i da je izmakla kontroli. Bili su u panici. Tim više što su svjesni nemoći i nepripremljenosti zdravstva.
Naši mladi volonteri preuzeli su odgovornost i rad u svim centrima. To čine s oduševljenjem.
Nadahnuti na proučavanju životopisa Paole di Rosa u vrijeme kolere 1836 godine, poistovjetili su se s njom.
Stariji volonteri su u karanteni.
Kupovanje hrane, pakiranje i dostava je u vještim rukama naše Hrvatice Verice Mimica. Ona i njena dva pomoćnika uspješno nabavljaju i dostavljaju namirnice, higijenska sredstva i lijekove.
Uz to vodi radove, na Kući Milosrđa, koji nisu prestali iako se radno vrijeme skratilo od 7 do 12 sati.
Kontaktirao me je biskup Margarite. Da nam čestita Uskrs i da vidi što ima novo u Zdencu. Iznenadio se kad sam mu napisala da naši centri dnevno dijele oko 350 obroka. Pitao je: kako ste to uspjeli organizirati?
Da, tako da je svaka obitelj dobila točno vrijeme kad treba doći. Pet osoba svakih 15 minuta se izmjenjuje. U početku je bilo teškoća jer su dolazili bez maski. Pošto nisu mogli dobiti hranu bez maske, brzo su nabavili i navikli na maske, koje su isključivo iz kućne radinosti.
Uz dobiveni obrok, izmijeni se koje pitanje za vidjeti kako im je kod kuće, poticaj na molitvu, ohrabrenje, koja šala.
Uz podjelu hrane za djecu, hrana se daje bolesnicima, starim i nemoćnim. Krajnje siromašnim mnogočlanim obiteljima svakih 15 dana dijelimo namirnice za kuhanje.
Hvala Bogu i vama dragi volonteri i suradnici Zdenca u Hrvatskoj možemo biti od velike pomoći u ovo vrijeme Covid 19.
Bog vas blagoslivlje i čuva od korone!
Bako, hvala Bogu da si došla. Ja sam gladna!
Na veliku srijedu počasili smo radnike, koji rade na obnovi Kuće Milosrđa, varivom od raznog povrća s ponekim komadićem mesa. Treba se dobro potruditi da ga se ulovi u tanjuru.
Nisu imali tanjure već plastične zdjele, svatko je svoju ponio od kuće.
Htjeli smo da osjete uskrsno slavlje.
Ponovno ćemo se vidjeti u ponedjeljak iza Uskrsa.
U Venezueli uskrsni ponedjeljak je radni dan.
Na Kući Milosrđa i po centrima Zdenca normalno se radilo.
Iz svoje karantene na par sati došla sam obići radnike i pomoći u pakiranju hrane za najmanju djecu, onu do 7 godina.
Gospođa Erminia koja čuva Kuću Milosrđa, zaustavila me da mi ispriča kako su na Uskrs ona i Jose, njen muž, pješačili dva sata kako bi posjetili svoju najmlađu kćer i unuku od 5 godina.
"Našla sam je plačući. Kad me vidjela zavikala je: Bako hvala Bogu da si došla. Ja sam gladna. Mi nemamo ništa za jesti.“
Srce mi se steglo od boli gledajući kako plaće od gladi." Gospođa Erminija poče plakati. Kad se smirila nastavila je pričati. " Imala sam onih 20 $ što ste nam dali za Uskrs. Uzela sam malu za ruku i otišle u trgovinu. Kupila im malo riže, graha, litar ulja, tjestenine, klor i sapun.
Kaže mi unučica: bako odavno ti nisam pojela ništa slatko. Molim te bakice kupi mi jedan kolačić. Nisam je mogla odbiti.
Doteklo je novca i za mali, okrugli kolačić. Bila je sva sretna.
Kaže mi moja unučica: bako da ti nisi došla ja i mama umrle bi od gladi. Trbuh me bolio jer nisam ništa od jučer jela."
Slušajući i gledajući gospođu Erminiju u glavi su mi se nizale slike i sjećanja na stotine sličnih događaja koje svakodnevno susrećemo u centrima i mjestima gdje Zdenac djeluje.
Osjećam veliku sreću i zahvalnost Bogu na daru misionarskog poziva, koji mi daje priliku za činiti dobra dijela. Sama ništa ne bi mogla. Tih 20 $ što sam dala ovoj ženi došlo je od vas velikodušnih dobročinitelja.
Oni su "udovičin novčić" kojega dajete s ljubavlju i vjerom. Zato on "novčić" može donijeti radost curici od pet godina, nahraniti je, dati joj kolačić i vratiti joj radost.
Vaš mali ili veliki dar spašava živote i vraća nadu stotinama obitelji u ovoj mračnoj karanteni Covida 19.
Dragi Bog neka vam uzvrati stostruko sa svim plodovima Duha Svetoga!
S Ljilja Lončar
Misionarka Milosrđa
objavio portal Book.hr:
