U subotu popodne vraćale smo se iz posjete obitelji Željka Riječanina, koji skoro 30 godina živi u Venezueli. Nikada se nije vratio u domovinu. Sve prati što se  događa i stalno priča o Hrvatskoj.

Svratile smo u pekarnicu kupiti neku vrstu kruha od yuke. Taj kruh nema ni mirisa ni okusa, neslan je i tvrd. To se jede  umjesto kruha.

Ispred, u polumraku stajao je dječak otprilike od 11 godina. Bos.

Poluglasno je zamolio da mu kupimo  kruh. Nije čekao nas odgovor, već je tri puta ponovio istu rečenicu: por favor compre y para mi un pan, tengo ambre.  Molim vas kupite i za mene jedan kruh, gladan sam. Ušla sam s Verom unutra ne dajući važnost ovom malom.

Uzele smo za nas kruh i zaboravila sam na dječaka. Gdje god kupujem  nastojim što manje kupiti i potrošiti.

Izašle smo, ja sam imala u rukama kruh zamotan u papir od vreće.

Prostrujile su mi riječi: kupite i za mene kruh.

Pogledam mjesto gdje je stajao, je li još tamo?

Da, gledao nas je. Nije ništa govorio. Čekao je i sigurno u sebi mislio: još jedna moja molitva uzalud. Ništa od kruha. Čekat ću sljedećeg kupca.

Kažem Veri "Idem mu kupiti kruh".

Ušle smo, uzele jedan manji okrugli  kruh  sa sirom na vrhu. Dodala sam ga Veri i rekla da mu ga dade i da skupa izmole OČe nas za one koji su darovali i koji su sudjelovali radom u daru ovog kruha. Pretpostavljala sam da mali zna Oče naš  moliti.

Platila sam, izašla. Ispred vrata stajali su Vera i dječak. Vera ispred njega moli Oče naš, rečenicu po rečenicu a on ponavlja. Neke riječi dobro ne ponovi pa ga Verica ispravi da pravilno izgovori. Izgleda da je prvi put molio ovu Isusovu molitvu.

Na kraju pitam ga gdje i s kime živi?

Kaze, s bakom i ujcem koji je ribar, u potleušici uz more.

To je život mnogih dječaka i djevojčica koji hodaju oko trgovina molećivo tražeći kruha jer su gladni.

Nahranili smo ga kruhom i molitvom Očenaša!

S Ljilja Lončar