Provezao nas je kroz centar grada, gdje smo vidjeli velike gomile smeća. Crni muškarci zapušteni, drogirani na ulici stajali su sa strane, bez orijentacije hodali. Jedan je čučao i ušpricao se u venu. Malo naprijed ispred jednog nadvožnjaka bile su hrpe deka gdje ljudi spavaju preko noći i cijeli taj kvart odavao je jedan nered i loš život.
Posjetili smo katedralu sagrađenu 1961, posvećenu Kristu Kralju. Na desnoj strani na zidu stajala je slika Ruže otajstvene – Gospe iz Guadalupe i druga slika srca Marijina. Na lijevoj strani oltara svetohranište pred kojim se molilo nekoliko muškaraca Afrikanaca. Fra Ivica nam je pokazao dvorišnu zgradu, pastoralni centar i rekao da ima dobru suradnju s mjesnim biskupom, da ih znaju pomagati novčano. Nastavili smo naš put kroz siromašnu četvrt prema domu majke Terezije. Primila nas je sestra iz Poljske koja je četvrtu godinu tamo i provela nas kroz kuću. Objasnila nam o kojim korisnicima brinu – žene s malom djecom, koje ne prihvaća obitelj i nemaju gdje biti smještene, trudnice, muški i ženski pacijenti oboljeli od HIV-a ili stari koji nemaju nikog svoga. Trenutno je 60 korisnika u domu, 8 sestara i 19 zaposlenih. Nemaju volontera. Imaju i duhovni program, svakodnevnu Svetu misu, a majke djece idu i na katehezu za krštenje, koje je redovito na Uskrs. Majke često svoju djecu daju krstiti sljedeći dan. Mnoge majke su završile i neki tečaj – frizer, manikiranje, izradu nakita. Kuća je odisala čistoćom, urednošću što nas je ugodno iznenadilo što nismo dosad vidjeli na afričkom kontinentu. Povezane su sa centrom za socijalnu skrb, koji kad nemaju gdje smjestiti ljude, smještaju ih kod sestara (ugovorni odnos). Sestre su sa različitih kontinenata – Poljska, Brazil, Kenija, Južna Koreja, jedna je sestra iz Hrvatske koja trenutačno nije tamo. Posjetili smo i djecu u vrtiću, koja uvježbavaju božićne pjesme. Djeca su bila uredna, čista, sređena pa i najmanja djeca koja su spavala. Među djecom je curica koju je fra Ivica posebno pomilovao radi njezine životne situacije. Roditelji iz Zambije – mama se odala alkoholu radi čega je deportirana u Zambiju. Otac je živio sa curicom na ulici dok je nije smjestio u dom kod sestara jer drugačije nije mogao pronaći posao. Poljakinja je objasnila da je bolje za djevojčicu da obitelj iz Zambije dođe po nju.
Napustili smo kuću, nastavili put koji nas je vodio na bogati sjeverni dio grada, svratili u kuću fra Ivice, popili kavu, rakiju, vodu, ostavili mu dvije kutije Kraš napolitanki, Mirjana smokve. Pričali smo o gospodarstvu, Mirjana je objašnjavala zakone i dinamiku odobravanja kredita. Nakon razgovora ponovno smo krenuli u vožnju po gradu – sjeverni dio. Dva kilometra kvadrata najbogatijih u cijeloj Africi (Stanton). Tu smo posjetili brojne dućane, strpljivo čekali Mirjanu da pogleda sad ovo, sad ono. Luksuzni dio grada sa luksuznim šoping centrima, hotelima, zastupništvima najbogatijih firmi. Otišli smo na trg Nelsona Mandele, ove godine je 100 g. njegova rođenja. Turisti su se stalno izmjenjivali za slikanje uz njegov kip, pa smo se i mi fotografirali. Poslije Mandele smo ručali, otišli u Apartheid muzej, Dražen je platio karte karticom. U muzeju smo vidjeli povijest iz JAR-a od prapovijesti do suvremene. Na samom ulazu u muzej vidjeli smo velike osobne iskaznice u tri reda poredane - crnačke, od miješanih rasa (Indijci), čisti bijelci (privilegirani). Te osobne iskaznice napravljene su od 1950. – 1970. za vrijeme segregacije. 1948. uveden je Apartheid (https://en.wikipedia.org/wiki/Apartheid) do 1994. nakon muzeja otišli smo ponovno u šoping. Vratili smo se u hotel oko 20 h.
Fra Ivica je smiješeći se ponavljao da se za današnji dan pripremio. Prema njemu – u JAR-u živi oko 10% je katolika, 65% protestantskih denominacija, oko 5% muslimana i ostatak – animisti i ateisti. U 17 st. pod pritiskom katoličkih kraljeva u Nizozemskoj i drugim sjeverno-europskim zemljama, velik dio protestanata je došao u JAR, a grad Johannesburg se razvio na rudnicima zlata (jedan od rijetkih gradova koji nema rijeku), vodu dovodi s udaljenosti od 70 km. Poznati su grupa Afrikanaca koji su bogati bijelci, farmeri uglavnom. Sve više bijelci iseljavaju iz zemlje i mnogi od njih odlaze za Australiju i Novi Zeland radi sličnosti uvjeta u kojima žele živjeti. Računa se više od 90% crnačkog stanovništva i mali postotak bijelaca koji sve teže i teže osiguravaju stabilan i siguran život. U zadnje vrijeme jedna struja vlada sa komunističkim tendencijama za nacionalizirati privatno vlasništvo od bogatih.