Obitelj Rojas ima četvero djece (15 godina, 8 i 4 godine imaju blizanci). Jedna od rijetkih obitelji koji su zajedno od početka braka. Otac i majka su gluhonijemi. Žive u Apostaderu, rubno naselje. Poznato po siromaštvu, ubojstvima i krađama. Većina stanovništva su starosjedioci, nema doseljenika. Voda dolazi jednom mjesečno i naliju tankove od 100 do 500 litara, ovisi što imaju. Dosta su udaljeni od centra Zdenca i ne dolaze na obrok. Hrana im se nosi kući.
Uputili smo se obitelji Rojas i ponijeli im namirnice. Dolazimo ispred kuće. Kucamo ali nitko ne otvara. Susjedi nam kažu da budemo uporni jer sigurno su u kući. Primakla sam se prozoru i vidjela obitelj gdje sjedi na podu, s mlađom djecom slažu puzzle, koje su u raspadnutom stanju.
Tata pomaže na ribarici koja je uz obalu, pomaže u razvrstavanju ribe, krpanju i slaganju mreža. Plaća mu je kilogram srdele koja je najjeftinija. Udičarenje nije moguće jer ribe nema uz obalu. Potrebno je ići na pučinu, a za to je potreban brodić. Mama čisti u vrtiću. Stariji sin je otišao od kuće, ponekad navrati. Poznat je kao pripadnik vrlo opasne ulične bande koja organizira pljačke, konzumira drogu i naoružani su.
Kad su me ugledali kao da su oživjeli, sunce ih obasjalo. Velikom brzinom su ustali i došli otvoriti vrata. Toliko su siromašni da dio hrane znaju i prodati kako bi imali koji novčić. Na banci dnevno možeš podići pola dolara u bolivarima (jedna osoba), a redovi na banci su i stotinama metara.
Kako su roditelji gluhonijemi, osmogodišnjak im je prevodio na znakovnom jeziku. Naglasila sam da im kaže da ne prodaju hranu. Maleni prevodi „ne smijete prodavati hranu“ i na dodaje „ni poklanjati, sve je za nas“. Iako žive u bijedi pomažu onima koji nemaju ništa. Ponijela sam hrane za petnaest dana. Ulje nisam stavila u paket, pa sam došla nakon dva dana i ponijela im ulje i još hrane.
U dnevnoj sobi jedan je plastični stol s jednom plastičnom stolicom (ostatak su prodali za hranu). Na zidu nekoliko fotografija djece i slika Ruže Otajstvene (Majke Božje) s posvetnom molitvom Zdenca. Kuhinja je van kuće u dvorištu sa stražnje strane. Nije natkrivena. Na maloj drvenoj podlozi je kuhalo sa jednom spiralom, a na njemu se nalazi jedna izudarana, izgorjela tava te dvije plastične posude. Na podu stoji jedna kanta za pranje odjeće. Imaju još dvije prostorije. U jednoj je spužva na podu gdje spavaju, a sa strane gomila odjeće. Druga prostorija je mračna, ne otvara se.
Upitala sam ih što su danas jeli? Nismo još ništa, peku se srdele, odgovorili su. Djeca imaju osip jer svakodnevno jedu srdelu. Trbuščići su im napuhani, obrasci upali, a odjeća vrlo oskudna, polugoli. Dječak od osam godina kao da ima pet.
Jedan Talijan poklonio im je štednjak koji ne vrijedi jer je na trofaznu struju, a oni imaju jednofaznu. Tank s vodom spustili su s kuće dolje jer su im susjedi krali vodu. Ostavila sam im i novca.
U svoj toj bijedi ima i momenata koji im daju smisao. Blizanci su odmah otrčali po svoje bilježnice i ponosno pokazali kako su nacrtali roditelje i tako mi rekli kako ih neizmjerno vole. A i sretni što imaju kome pokazati.
Roditelji ponosni na svoju djecu i odgoj.
Njihova surova stvarnost. Jesu li djeca zaslužila takav život? Što su skrivila? Jesmo li svjesni kako je nama dobro!
U kojoj bogatoj i lijepoj zemlji živimo?
Zahvaljujemo li Bogu za sva dobročinstva? Dijelimo li s potrebitima?
s. Ljilja, Misionarka Milosrđa