Dan smo započeli molitvom krunice Duhu Svetom, u 6.15 sati i razmatranjem evanđelja.
Krenuli smo za Fun Halouro (Funjaloro) – centar župe gdje djeluje svećenik Jacinto. Širine oko 100 km, obuhvaća oko 200.000 ljudi, 11.000 katolika. Najsiromašniji su u tom kraju. Vožnja je trajala 2 sata po teškom poljskom putu, crvenoj i žutoj zemlji što je izazivalo stalno poskakivanje u autu.
Prolazili smo kroz stanište lavova, koji su dijelom u ratu pobijeni, a većina pobjegla na sigurnije mjesto. Nakon teškog terena i guste, škrte i suhe šume stigli smo u Funjaloro. Zemlja na kojoj se nalazi župa je među najsiromašnijom u biskupiji (općenito jug Mozambika je manje siromašan). Ne uspijeva mango i papaja, voće i povrće slabo jer je zemlja i voda slana. Uspijeva najviše indijski oraščić kojih ima svugdje (svaka kuća ima barem jedno stablo) od kojih stari ljudi žive.
Obišli smo župnu crkvu, a zatim sjeli sa p. Jacintom i mjesnim katehistima kako bi se predstavili kao organizacija Zdenac i kako bismo vidjeli njihove potrebe.
s.Lilja je odlučila da ćemo financirati dvadeset djece (10 m. i 10 ž.) kao pilot projekt. Ulogu koordinacije između djece i njihovih roditelja (uniforme, praćenje napretka u školi, nedjeljna misa, posjete starim i nemoćnim osobama i asistencija istim, roditeljski sastanci), preuzeti će katehisti Antonio i Pablo, vjeroučitelj i otac djevojčice koja je završila srednju školu i vrlo dobro govori engleski, ali ne može nastaviti studij (Zdenac će joj pomoći financijski).
Sljedeće godine opet idemo u posjet misiji, vidjeti je li sve dobro funkcionira i hoćemo li povećati broj djece, odnosno nastaviti projekt. Broj djece treba odgovarati broju starih i nemoćnih osoba kojima će se nositi paketi dva puta godišnje (Božić i Uskrs). Novac ćemo slati preko biskupa, a on će dalje distribuirati prema potrebama i organizaciji projekta.
Posjetili smo tri starije i nemoćne osobe, kako bismo pokazali p. Jacintu i katehistima vrstu i količinu hrane, sadržaj paketa (riža, kukuruzno brašno, ulje, grah, šećer, sol, keksi, sapun, čaj ). U prvoj posjeti sreli smo staricu gđu. Esteru Andres. Ima petero djece, jedno je umrlo, od kojih je samo jedno posjećuje i živi u blizini. Organizacija INAS (državna socijalna skrb) daje joj socijalnu pomoć. Može malo hodati i ponekad kuhati. Primjećujemo, nekim potrebitima su napravljene kraj kuće betonske bačve od kubnog metra u koje je sproveden žljeb i koje skupljaju kišnicu (kako smo čuli napravila ih je jedna neprofitna organizacija). Krovovi na crkvenim kućama i malo bogatijih su uglavnom od azbestnih ploča.
Gđa Maria Jose Mazive – 1947. g., ima petero djece, troje je umrlo. Sjedila je unutar slamnate okrugle kućice sa slabom tinjajućom vatrom. Djeca je ne posjećuju, od države dobiva pomoć, isključivo u hrani i neredovito. Ne može hodati, susjeda joj donosi vodu. Prodajom plodova sa stabla indijskog oraha kupila je drva za ogrjev. Naše posjete započinju sa pozdravom, pitamo kako su, općenita situacija, donesemo paket i na kraju zajednička molitva.
U trećoj posjeti bili smo kod para, Jaque Ndzantdzi (1932.) i Carlota Lisboa. Carlota ne zna koliko ima godina, mlađa je od Jaquea. Imaju petero žive djece, koja ne žive u blizini, ali ih posjećuju. Državna socijalna skrb ih pomaže novčano čime kupuju hranu. Žive više od 30 godina na istom mjestu, obrađuju zemlju, i redoviti su u crkvi.
Poslijepodne po istom teškom terenu, 110km, cca 2 h vratili smo se u Massingu, gdje smo pokušali dogovoriti promjenu leta ali bezuspješno.
Kad smo se počeli spremati za misu, p. Jeremija nas je obavijestio da nas čeka novi put. Isplaniran nam je ostatak dana. p. Pietro nas je čekao i odvezao u Mapihnane. Putovanje dugo 138 km, asfaltna ceste cca 1.5 sat, brze vožnje gdje smo stigli oko 19 sati u noć. Tijekom vožnje bilo je smiješnih situacija kada se p. Pietro srdačno i glasno nasmijao više puta. Stigli smo u biskupijsko sjemenište gdje su nas dočekali sa bogatom večerom i osebujnim rječnikom p. Antonia. Inače je gotovo svugdje uz svaki obrok koji smo primili bila nasjeckana i kuhana raštika sa mrkvom, jedino povrće koje izdržava sušu. P. Antonio je opisivao kako je bio u Italiji, proputovao Sloveniju, Hrvatsku, Međugorje i prema njegovom mišljenju crkva daje premalo važnosti tako važnom mjestu. Navečer smo iscrpljeni zaspali.
Biskupijsko, malo sjemenište, je srednja škola. Osnovano je 2012. godine i priprema učenike za studij filozofije. U sjemeništu je 12 dječaka, u posjedu je i veliko imanje, koje su dali mještanima da rade, kako bi se mogli prehraniti. Za svoje potrebe obrađuju manji vrt te drže domaće životinje za meso. Najudaljenije mjesto župe je 138 km.
p.Pietro obiđe svaki treći mjesec svaku zajednicu i župu, a na Uskrs svakog stanovnika Mapihnana. Godinu dana nije na tom području pala kiša iako je sve zeleno zbog rijeke u blizini i jakih podzemnih voda.
Nastavlja se…
s.Ljilja, Mirjana, Dražen
