Napokon je došlo vrijeme za naš prvi posjet Domu za starije i nemoćne osobe. Budući da smo na prethodnim radionicama pripremali program, jedva smo dočekali srijedu 12.12., kada smo dogovorili posjet domu Lovret.
Vjeroučiteljica Anita je dovela svoje vjeroučenike, učenike Osnovne škole Manuš pred dom Lovret gdje smo otpjevali pjesmu "Bože moj, dopusti mi" ne shvaćajući da nam je upravo to trenutno najpotrebnija molitva – da onima koje ćemo za koji trenutak susresti Bog preko nas donese mir, radost, nadu, ljubav...
Nakon pjesme popeli smo se na 5. kat gdje nas je prema dogovoru dočekala časna sestra Kristijana i korisnici Doma, sve redom starije gospođe s osmijehom na licu. Odmah smo primjetili da je dvorana ukrašena lijepim i neobičnim božićnim ukrasima pri čemu se isticala velika jelka. Iznenadili smo se kad nam je časna rekla da su sve te ukrase izradili korisnici Doma.
Došao je trenutak da se i mi predstavimo. Učenica Petra upoznala je gospođe sa Zdencem i svojim prijateljima iz OŠ Manuš. Ponovno smo se iznenadili! Jedna ovdje prisutna gospođa je također bila učenica škole Manuš. Ne skrivajući iznenađenje nastavili smo program recitacijom "Božić u duši", kojom su Antea, Lana, Leonarda i Nika zaželjele svima da im se u srcima rodi maleni Isus.
Uslijedio je razgovor s gospođama. Nakon što je nestala početna nelagoda učenici su postavljali mnoštvo različitih pitanja na koja su gospođe strpljivo i radosno odgovarale. Tako smo saznali da je bilo moguće živjeti i zabavljati se bez mobitela, da je i prije više od 60 godina u školama bilo ocjena, ali nije bilo ekskurzije kao i da je moguće voljeti školu.
Treće iznenađenje! Ove gospođe, koje smo od milja u razgovoru nazivali i bakama, svako jutro u ovoj dvorani imaju gimnastiku, a vježbe vodi časna Kristijana. Zaključivši da su gospođe možda u boljoj tjelesnoj formi od nas, zapjevali smo s njima par pjesama te krenuli na radionicu koju je osmislila sada već "naša" časna Kristijana.
Budući da je božićno vrijeme, a u želji da se zabave i stariji i djeca, časna je osmislila radionicu u kojoj smo izrađivali anđele od papira. Na svakom papiru bile su note jedne od najpoznatijih božićnih pjesama odnosno pjesme "Tiha noć". Djeca i stariji strpljivo su jedni s drugima surađivali te jedni drugima pomagali. Osobito je bilo lijepo vidjeti kako djeca starije potiču na aktivnost te hvale njihov rad. Neke gospođe bile su posebno sretne jer su uspjele napraviti anđele i za svoju unučad, dok su neka djeca bila iznenađena sposobnošću starijih gospođa.
Tako jedna učenica u svom osvrtu na posjet Domu piše: "... vidjela sam kako starije osobe imaju moćne ruke koje mogu izraditi sve i svašta". Ukratko, da ste u ovim trenucima ušli u ovu dvoranu vidjeti biste strpljenje, poštovanje, brižnost, jednom riječju - ljubav.
Uskoro je, sada na iznenađenje ne samo nas nego svih prisutnih, došlo 17 sati - vrijeme za odlazak.
Jedna učenica primjećuje "Bili smo sat i pol, ali bilo je jako zabavno te je prošlo brzo kao da je 5 minuta".
Bilo je izrazito lijepo čuti kako gospođe zahvaljuju djeci, ali još ljepše je bilo čuti kako djeca zahvaljuju gospođama "jer su se došle družiti s njima".
Uzevši kekse i sokove koje su za nas pripremili, pozdravili smo se obećavši da ćemo im uskoro doći ponovno u posjet. Sada kada smo se upoznali to je želja svih nas.
Zrinka P.
