Nije znao pisati, pretpostavljam da mu je rođak kod kojeg je živio to napisao i poslao ga kod nas. Charles nikad ništa nije govorio.

U to vrijeme su mu roditelji umrli i baš je tada došao iz rodnog sela Ikanutwa živjeti u Ubaruku, naše mjesto. Iskreno, nitko od nas nije obraćao pažnju na njega jer smo u to vrijeme imali jako puno djece koja su dolazila moliti za pomoć.

Prošli bi pored njega, pomazili ga po glavi i nastavili, svatko za svojim obavezama. Ja sam volontirala u laboratoriju, u misijskoj bolnici.

Nakon par mjeseci, kada sam prestala sa radom u laboratoriju, obaveze su se smanjile i dva sata kroz jutro imala sam slobodno.

Charles je i dalje neumorno dolazio svako jutro ispred kuće, sijedio na zemlji i nije progovarao. Jednog jutra predložila sam mu treninge nogometa, na susjednom terenu.

Rekao je da mu se ideja sviđa i da ima prijatelje koji ne idu u školu a koji bi rado dolazili na jutarnje treninge. I tako smo par dana trenirali redovno svako jutro nogomet, dok jednom Charles nije predložio da bi bilo dobro, pored nogometa, učiti čitati i pisati, što su i ostala djeca prihvatila.

U Zdencu sam uzela bilježnice i pod krošnjom drveta ih učila čitati i pisati.

Djeca su brzo napredovala, posebno Charles tako da sam ih nekoliko, uz pomoć Zdenca i kumova, upisala u privatnu školu St. Anns, a ostale u državne škole.

Charles se odmah na prvim testovima znanja pokazao kao jedan od najboljih učenika i u privatnoj školi, koja slovi kao jako ugledna škola u kojoj privilegiju imaju ići samo djeca bogatijih roditelja.

I sama ravnateljica škole ga je u nekoliko navrata pohvalila, što ima posebnu težinu, znajući da je to dijete iz siromašnog okruženja i bez roditelja. Ali sa ogromnom željom da uspije u obrazovanju.

Iz godine u godinu je sve više napredovao i zadržavao status jednog od najboljih učenika u razredu. Bio je i najbolji sportaš svoje škole.

Atletika i nogomet su mu bili omiljeni sportovi u kojima je bio najbolji. To je pokazao i na jednom neformalnom natjecanju u trčanju u Dar es Salamu na plaži. Osnovna škola iz Dara organizirala je natjecanje i primili su ga da se natječe protiv njihovih učenika. Naravno sve ih je pobijedio, a nagrada je bila sladoled.

Sladoled je u tom trenutku za njega bila velika nagrada jer ga nikada nije imao priliku jesti. Sretan zbog pobjede, svoj sladoled velikodušno je poklonio nekom od učenika.

Na maturi koja se slavila na kraju sedmoga razreda Charles je bio proglašen najboljim atletičarem i nogometašem ekipno.

Bio je nestvaran osjećaj prisustvovati tom trenutku kada prima nagrade. S obzirom da sam ga pratila od trenutka kada je bio mali dječak prljave odjeće koji sjedi u prašini, a sada preda mnom stoji već odrastao mladić u odijelu i prima nagradu dok mu svi pljeskom odaju priznanje i to još u privatnoj školi koja je jedna od najboljih.

Voli pomagati drugima. Dijeliti slatkiše sa djecom, nositi vodu i hranu starijima, pronalaziti siromašne po selu, podučavati prijatelje.

S deset godina sam je odlučio krstiti se. Prošao je ispitivanja kod katehiste, župnika i dobio dozvolu za krštenje.

Ne zna ni kad je rođen, ni kako mu se majka zvala, ni gdje je točno rođen. Ali to ne umanjuje njegovu vrijednost.

Završni ispit na kraju osnovne škole završio je odličnim uspjehom.

Odlučila sam mu dati priliku da bira neku bolju privatnu srednju školu, jer mislim da to i zaslužuje. On je izrazio želju da bi volio da to bude u njihovom najvećem gradu Dar es Salamu. Položio je njihov prijemni ispit i od prvoga mjeseca sljedeće godine čekaju ga nove školske pobjede.

Biti će mu teško, daleko od rodnog mjesta i prijatelja, ali uz priliku da dobije dobro obrazovanje.

On je dijete koje je moralo prije vremena odrasti. Naučila sam ga da ne smije imati strah od ničega niti da mu bude neugodno iznijeti svoje mišljenje, da se bori za sebe jer nema nikoga tko bi to mogao umjesto njega učiniti.

Sada dok čeka početak školske godine, prijavio se za rad kod misionara na misiji Ujewa. Zadatak mu je okopavati vrtove.

Želio je korisno iskoristiti slobodno vrijeme do početka škole, skloniti se sa ulice i nešto zaraditi. Pa makar i za kartu do grada kad započne škola.

Charles je zahvalan Zdencu, kumu koji ga je školovao i svakom volonteru koji mu je pomogao, te je s vremenom postao najomiljeniji dječak u selu među volonterima.

Biljana Ivošević