Subota, 16. srpnja 2016. godine dan je odlaska za Ujewu (Tanzanija), koji su s nestrpljenjem priželjkivali kako četvero kandidata ovogodišnjeg misijskog putovanja tako i svi Misionari Milosrđa i članovi okupljeni oko Isusova Zdenca. Ovaj dan nije krenuo onako kako je bilo predviđeno. Zbog incidenta koji se dogodio u Istanbulu dan ranije, svi letovi za Istanbul su otkazani, pa tako i naš let. Istanbul je trebao biti naša prva stanica na putu za Tanzaniju preko Dar es Salaam-a. Već pomalo žalosni što ne možemo još danas krenuti i otpočeti sa našim misijskim radom i programom „odgoja djece u solidarnosti“, kojeg Zdenac provodi u Tanzaniji i Latinskoj Americi, saznajemo da bi potencijalni datum našeg odlaska trebao biti ponedjeljak 18. srpnja 2016. godine, ukoliko bude slobodnih mjesta u avionu za nas četvero (časnu sestru Ljilju Lončar, Nives Muše, Kristinu Papac i Josipa Bulu). Našem iščekivanju potvrde rezervacije leta za ponedjeljak dolazi kraj tek sutradan u nedjelju poslijepodne. Sada smo nekako bili sigurni da sutradan idemo onima koji su potrebni naše pomoći.
U ponedjeljak 18. srpnja 2016.godine napuštamo zračnu luku Zagreb nanovo motivirani i puni vjere i pouzdanja da smo već sutradan u našem misijskom centru. Naša prva stanica je „aerodrom Istanbul“ gdje trebamo čekati 7 sati sljedeći let za Dar es Salaam. Ovo vrijeme provodimo u zajedničkoj molitvi i prijeko potrebnom odmoru kao pripremi za sljedećih 7,5 sati leta do Tanzanije.
U utorak 19.rujna rano ujutro (2:30 sati) slijećemo na međunarodni aerodrom Dar es Salaam (Tanzanija) gdje nas upućuju na odjel za provjeru i izdavanje vize. Novih sat i pol čekanja na izdavanje vize, pa i dodatnih 12 sati vožnje autobusom do Ujewe, u ovom trenutku ne predstavlja nikakav problem za nas, jer smo napokon tu u Tanzaniji, u našoj misijskoj zemlji gdje smo pozvani biti. Koristeći taksi kao jedino prijevozno sredstvo koje povezuje aerodrom sa autobusnim kolodvorom Dar es Salaam stižemo u 5:30 sati na kolodvor i po preporuci taksi vozača smještamo se u autobus sigurnije prijevozničke kompanije, koja nas na našem misijskom putovanju ima dovesti do krajnjeg odredišta. Autobusna stanica, ovako rano, je već prepuna autobusa parkiranih bez ikakavog, za nas Europljanje, smislenog reda. Svi se nametljivo nude da pruže i naplate uslugu nošenja prtljage do autobusa, jer u oskudici posla to je jedini način da se zaradi nešto novca za preživjeti. Nametljivost ide do te mjere da za nas koji se prvi put susrećemo s tim izaziva i svojevrsnu nelagodu. Iako nas je vozač autobusa obavijestio da krećemo u 6:00 sati po lokalnom vremenu, mi ipak krećemo sat kasnije.
Od jedna suputnice iz SAD-a, koja u Tanzaniji boravi i radi već par godina, doznajemo da je to uobičajena praksa. Uvijek moramo imati na umu to da kada bilo gdje krenemo javnim prijevozom računa se s najmanje jednim satom više za putovanje. Kako je i rečeno napokon krećemo sat kasnije prema Dar es Salaam-u. Putem prema našem odredištu pravimo pauze i kupimo putnike koji idu u našem smjeru. Svako autobusno stajalište nanovo nas podsjeća na kakvom ekonomskom nivou je ova zemlja i kako lokalno stanovništvo živi. Tu se nudi sve i svašta, od hrane pa do elektronskih uređaja i raznih drugih potrepština. Svi se bore za svog kupca nudeći svoje proizvode kroz spuštena stakla autobusa. Naš prvi ozbiljniji problem nastaje kvarom autobusa na pola puta do našeg misijskog centra.
Naše putovanje napokon završava dolaskom u misijski centar u 20:30 sati, sa sat i pol zakašnjenja. Svi problemi s kojima smo se susretali već sada blijede u našem sjećanju, jer smo napokon stigli baš ondje gdje trebamo biti. Sada jedino preostaje da se odmorimo i naspavamo kako bi već sutra mogli krenuti sa realizacijom naših planova.
Josip Bule
