Najveći čovjek uvijek ostaje dijete. J.W. Goethe
U početku je to bila želja za pomaganjem. Ona želja koja, vjerujem, čuči u svakom čovjeku. Mislila sam – posvetit ću život nečem plemenitom. Jer život je dar koji samo čeka da ga odmotamo. Jedinstven i neponovljiv dar...
Još od malena želja za pomoć drugima bila je u meni. S vremenom je ta želja rasla i konačno se pretočila u djelo. Za mene najbolji način da svoju ljubav i zahvalnost pokažem Bogu bio je odlazak u misije...
U Ekvadoru postoje dva poznata turistička odredišta; prvo je otočje Galápagos, drugo amazonska prašuma. U oba ima nešto netaknuto, egzotično i magnetski privlačno… samo što je Amazonija - koju ovdje zovu Orient...
Znam da Bog nešto traži od mene. Onu ljubav koju sam dobila od Njega, željela sam dati drugima. Radost i mir koji sam osjećala otkad sam Ga našla, htjela sam da svi osjete, a posebno oni kojima je to potrebno...
Od devetog mjeseca prošle godine, misionarka- laikinja Udruge Zdenac, Drina Ćavar, boravi u Ekvadoru, gdje djeluje među Indijancima. Zdenac ostvaruje svoju misiju, Misionara Milosrđa, preko laikinje Drine u suradnji...
Ideja za odlazak u misije pojavila se jako spontano, na samom početku o misijama nisam ni razmišljao iako je ta ideja svakome pa tako i meni bila egzotična, privlačna. U biti pojavila se želja pred sam kraj studija...
Kad sam odlučio otići u misije najteže mi je bilo pronaći način odlaska, dugo sam tražio dok nisam našao Udrugu Zdenac. Otišao sam u Split na pripreme od godine dana. Tu sam sreo puno misionarki i misionara koji su mi prenijeli...
Nakon pripreme u Zdencu, došlo je i vrijeme odlaska u Ecuador. Autobus Split – München, avion Munchen- Madrid-Quito. Na aerodromu su me čekale sestre, Ekvatorijanke, Talijanke i naša sestra Iva koja mi je odisala povjerenjem...
