MISIJA NIGERIJA

U školama nema obroka, nema čak ni vode. Dijete može popiti ili pojesti samo ono što donese od kuće ili kupi u obližnjoj trgovini (ako mu netko da novaca za koje će kupiti). U školama (od vrtića do srednje) nema nikakvog namještaja osim stolica, stolića („klupa“) i školske ploče (nekada je to samo dio zida bojan crnom bojom). U nekim školama roditelji moraju pribaviti stolicu i klupu za svoje dijete. 

 

Zdenac znanja u Nigeriji

 

Ovdašnji narod ima bogatu tradiciju i običaje, a način poimanja i razmišljanja često se jako razlikuje od onoga na što smo mi navikli.

Posebno je to očito u njihovom poimanju djeteta i odnosu prema djeci. Naime, uvrijeđeno je mišljenje da mala djeca (do kojih 5 godina) ne mogu nešto naučiti, pa nije ni potrebno obraćati im posebnu pažnju. Oni su mali, pa nemaju ni posebne potrebe što se tiče prehrane – važno da pojedu bilo što, tek toliko da nisu gladni. Treba ih držati u strogoj disciplini, a svaku neposlušnost fizički kazniti.

Prenose nam sestre Karmelićanke iz Nigerije, mjesta Umuozu, gdje već godinama djeluju i surađuju sa Zdencem u projektu Zdenac znanja – kumstva.                                                                                 

Okupljamo djecu različite dobi: kroz igru ih učimo, s njima molimo, kuhamo im ručak, nastojeći da uvijek budu zastupljeni proteini (koje inače gotovo da i nemaju priliku dobiti: mlijeka nema, meso, jaja ili grah su skupi…).

U školama nema obroka, nema čak ni vode. Dijete može popiti ili pojesti samo ono što donese od kuće ili kupi u obližnjoj trgovini (ako mu netko da novaca za koje će kupiti). U školama (od vrtića do srednje) nema nikakvog namještaja osim stolica, stolića („klupa“) i školske ploče (nekada je to samo dio zida bojan crnom bojom). U nekim školama roditelji moraju pribaviti stolicu i klupu za svoje dijete.

Djeca koja dolaze k nama su iz siromašnih obitelji. Mnogim obiteljima još i pomažemo na različite načine (u namirnicama, školarini za stariju djecu, liječenju,…). 

U poslijepodnevnim satima sestre s pripravnicama odlaze u udaljenije dijelove naše župe dodatno i rade s njima ono što im je problem u školi (najčešće matematika, engleski i igbo jezik).

Uz djecu, posebno su nam na srcu  obitelji i potrebiti. Često ih posjećujemo, prvotno one gdje je najpotrebnije (gdje se nalaze stari, bolesni, osamljeni ljudi, gdje su različiti problemi u obitelji)… Ponekad je dovoljno samo slušati, ponekad savjetovati, ponekad miriti.

Stanovništvo u dijelu u kojem mi živimo i djelujemo uglavnom je poljoprivredno, no za većinu obitelji to nije dovoljno da bi od toga mogli živjeti. Ako imaju koju kozicu ili perad, to čuvaju da bi u vrijeme neke potrebe (npr. plaćanje školarine), teškoće ili veće nestašice mogli prodati i tako doći do potrebnog novca.

U mjestu je mnogo ljudi starije životne dobi. Kod nekih su njihova unučad – ili da im pomognu, ili su tu zato (što je češći uzrok) jer njihovi roditelji koji žive i rade u nekom gradu, ali ne mogu imati djecu kod sebe (npr. zbog stambenog pitanja, niskih ili neredovitih primanja,…). Nažalost, tu je i priličan broj izvanbračne djece koju su njihove mame donijele svojim roditeljima jer se ne mogu brinuti se o njima.

manji postotak djece živi u svojim obiteljima. Nažalost, znatan broj tih obitelji pritisnut je brojnim problemima, a često i neslaganjem roditelja. Sve se uglavnom  najviše odražava djeci.

Struktura i funkcioniranje obitelji se također jako razlikuje od onoga kako je nama uobičajeno. Otac je glava obitelji, on donosi odluke, ali uglavnom je majka ta koja treba brinu za djecu – ne samo u pogledu hranjenja, oblačenja, slanja u školu… nego i u pitanju financiranja. Ako tata kaže: nema novaca, mama je ta koja se treba pobrinuti kako će nabaviti novac za koji će kupiti živežne namirnice, platiti dječju školarinu,…). I onda, trudeći se da nešto „priskrbe“, majke prepuštaju onoj malo starijoj djeci (možda tek predškolske dobi) da u potpunosti brinu za one mlađe.

Svim Zdenčanima, članovima, volonterima, kumovima i suradnicima Zdenca, veliko HVALA, u ime potrebitih.

Vaše,

s. Ana Marija Maleš i s. Marija Lucija Vincek

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}