Ponedjeljak, 23.12.2019. 10:14

MISIJA TANZANIJA

 

Još jedan dan s Masaima

 

 

Njima uvijek odlazimo punih ruku, jer ljudi žive u "bushu". To je suha prašnjava zemlja ispucala od suše, nisko raslinje te stabla s izrazito velikim trnjem. Raslinje je trnovito i nikakvo drugo stablo tu ne uspijeva. Naizgled nigdje kuće, a sve je nastanjeno.

 

Kućice su od blata s krovovima od suhe slame. Savršeno se uklapaju u ovaj okoliš i zbog toga je dojam kao da na tom području nitko ne živi. Teško je zamisliti promatrajući takav krajolik da ćemo tu, usred ničega, susreti mnoštvo djece i staraca.

 

 

 

Već 5 godina zaklada Civilizacija Ljubavi iz Varaždina preko Zdenca pruža financijsku pomoć školskoj djeci Masaia, koja su bez jednog ili oba roditelja.

Pripremili smo 60 vreća hrane u kojoj ima svega pomalo: od riže, ugalia, graha, kikirikija, šećera, sapuna, keksa, zubne paste i četkica za zube.

Nakon što smo vreće s hranom natrpali na kamionet, Ana naša prevoditeljica, Kitindi voditelj Zdenca u Tanzaniji, Josef i Elias, naša dva odabrana učenika, te neizostavni vozač Kasanga , s.Ljilja i  ja krenuli smo kod Masaia.

 

Put do Mwanavale gdje nas očekuju Masai trajao je oko sat vremena, no već po polasku odmah smo stali kupiti vodu i kekse jer naši pratitelji ne doručkuju, a očekuje nas cijeli dan bez jela i pića, tj. predaha.

Krajolik se na putu prema Mwanavali mijenjao i to posebno kada smo s asfaltirane ceste prešli na makadam, u tom djelu puta koji je i najduži, od pustog "drndanja" vozila odmah po dolasku naš učenik Elias je sjurio s kamioneta te izbacio iz sebe sve što je imao. Dali smo mu vode i vremena da dođe k sebi. Masai su se već počeli okupljati, dok su neki već ranije pristigli.

 

 

Šarenilo njihove odjeće i nakita, zaista fascinira, a možda čak i više od toga ponos kojim zrače, uspravno držanje i atletska građa, visoki kao narod, što nije slučaj kod ostatka stanovništva.

Odmah smo se bacili na posao. Predali smo hranu starima o kojima skrbimo tako da oni mogu ići svojim kućama, da ne moraju čekati do kraja našeg programa na vrućih 34 stupnja. 

Sve smo ih okupili u učionicu. Ustanovili jesu li svi s lista prisutni. Naravno, kad se dijeli hrana uvijek ima još netko.

 

 

 

 

 

 

Slijedila je zajednička molitva. Sestra Ljilja u rukama je držala plik plastificiranih slika Ruže Otajstvene s molitvom za Zdenac i dobročinitelje. Rekla je da nas je Gospa dovela k njima da im pomognemo prije 5 godina, da zna da su luterani i da nemaju štovanje prema Gospi. Naglasila je tko želi moliti Gospu i imati njezinu sliku u kući neka se javi, a tko ne želi, ne mora jer poštujemo njihova uvjerenja. Svi su digli ruke jer su svi htjeli sliku i molitvu Gospi. 

 

 

Sestra Ljilja mi je ispričala poslije da kad su došli prvi put u Mwanavalu dočekao ih je jedan Odbor sela gdje je bio njihov pastor s još nekolicinom predstavnika svih sela. Pitali su je li imamo vjerske namjere? Ako imamo, plan nametnuti svoju vjeru da oni to ne prihvaćaju bez obzira na pomoć koja im se nudi. I evo nakon 5 godina je Gospa prihvaćena objeručke te prvi put došla u ovu savanu vidjeti kako žive njezini Masai i biti im na pomoći. Nastaniti se u njihovim kućama kao majka i učiteljica Božjeg puta.

Prvo je svatko pročitao molitvu (pisana na swahiliu) u sebi te nakon toga zajedno u jedan glas čitali posvetnu molitvu Zdenca Ruži Otajstvenoj, imajući Vas dragi kumovi i prijatelji u toj molitvi.

 

 

 

 

 

Nakon molitve došao je jedan predstavnik sela s grupom djece i ponekom majkom. Sva djeca bila su bez jednog ili oba roditelja. Neki su živjeli s djedom i bakom.

Nakon njihova upisivanja u naš registar kumstava, izašli smo van iz učionice.

 

Uputili smo se prema kamionetu i sestra Ljilja je primijetila jednu curicu koja je odskakala od drugih po svojoj glavi bijeloj od kožne bolesti. Njena odjeća i obuća bili su u raspadu i sam njezin izgled je govorio da se nema tko za nju zauzeti. Tužan pogled, povlačenje, gledanje ispred sebe. Odmah smo se raspitali tko je ona. Rekli su da su joj roditelji jako daleko i radi blizine škole živi kod bake. Bila je jako zapuštena.

Uzeli smo njene podatke, upisali je u naša kumstva i s to jednim velikim osjećajem zadovoljstva jer nju nitko nije zagovarao.

 

Misionari Milosrđa u svakoj prilici trebaju znati sami pronaći i zauzeti se za najpotrebitije. Trebaju ih vidjeti, zamijetiti i stupiti u akciju spašavanja. 

Kad smo se već lagano spremali sjesti u kamionet i ići u Mahongole, gdje nas očekuje još djece, nekoliko žena nas je zaustavilo. Najavile su pri samom dolasku da imaju za nas poklone. Jedva su dočekale taj trenutak, radosno i ponosno su izvadile ogrlicu i naušnice za mene, koje su željele da odmah stavim na sebe, što sam i učinila uz popratne komplimente na njihovom trudu i prekrasnoj izradi nakita. Sestri Ljilji su poklonili ogrlicu s križem i to u misijskim bojama. Zahvalila im je i rado je odmah stavila tu ogrlicu, no onda su joj pokazali da za nju imaju još i narukvicu. Tad su je posjeli na mali tronožac i navukli na ruku narukvicu koja zahtjeva dovršenje na licu mjesta, jer narukvice koju oni izrađuju nemaju kopče koje bi ti omogućavale skidanje i stavljanje narukvice. Kad se stavi, dovrši se "pletenje" i narukvica se može skinuti jedino ako je prerežeš s nečim, a to znači i uništavanje cijele narukvice koja je sastavljena od mnoštva perlica.

I tako je časna za to, na licu mjesta dovršavanje narukvice, ne znajući što je čeka kad je sjela na tronožac, provela sat vremena na direktnom podnevnom suncu, dok su tri žene Masajke oko nje pomno izrađivale „finish“ za njihovo remek djelo.

 

Tih provedenih sat vremena na suncu nije se dobro odrazilo na ostatak dana za sestru Ljilju, osim crvenila u licu, dobila je i blagu glavobolju i ošamućenost. Afričko sunce nema milosti, upravo zato Masai najradije i naj češće borave u sjeni trnovog stabla, mada njihova koža ipak ima prirodnu zaštitu, a i naviku na jako UV zračenje. 

 

Napokon smo krenuli dalje prema naselju Mahongole. Uz put smo svratili posjetiti kuće djece koja su nova u našem programu. Vozeći se preko savane, pred nama je brzo niknula kuća kojoj smo išli. Blatna kućica, sa slamnatim krovom te uskim prolazom,(vratima), toliko uskim da je bilo potrebno bočno ući u kuću. Unutra je sve mračno, samo nekoliko rupa po tim, blatom napravljenim zidovima, omogućuje strujanje zraka i malo sunčeve svjetlosti. Kućice su jako malene, za naše pojmove - nepojmljivo malene. U 8 m2 živi po više članova obitelji.

U jednom kraju kuće su lonci i potrepštine za kuhanje, u drugom mjesto za spavanje i to je to. 

Masai većinu vremena provode van kuće gdje imaju sve moguće prostranstvo pred sobom.

Nakon obilaženja nekoliko kuća, stigli smo u Mahongole, naselje u kojem Zdenac ima djece u svom programu pomoći. To naselje je jako siromašno, gotovo pa ekstremno. Upisali smo još nove djece i podijelili hranu starima i novima.

Svi već umorni i žedni završili smo svoj planirani radni dan. 

 

 

Gotovo žurno uputili smo se naći vodu u obližnje naselje. Nismo ni slutili da se u naselju, koji vrvi ljudima, održavao kao neki buvljak, pazar. Mnoštvo robe, hrane je bilo izloženo posvuda i po podu. Šarolik je to prizor bio i gotovo uvjereni da ćemo odmah naći vodu, no nije bilo tako. Do vode smo jedva došli. Razgovarajući pred kamionetom nakon što smo obišli pola pazara i to bezuspješno pronalazeći vodu te već napola dehidrirane, Bog nam je poslao neočekivano iskušenje za naše živce i strpljenje. Naime, vidno pijani čovjek starije dobi nas je doslovno opsjedao, pričajući nitko ne zna što. Ni naši pratitelji koji pričaju swahili, nisu razumjeli. Čovjek nam se doslovno unosio u lice objašnjavajući nešto očito veselo jer se stalno smijao dok je s bocom pive u jednoj ruci mahao oko naših glava. Ispit je bio doista težak, no mislim da smo ga svi položili jer nitko od nas nije pokazao ni iznerviranost. Lijepo smo pozdravili veselog i pijanog gospodina i okupljeno "mnoštvo" koje kao da je čekalo hoće li možda ti misionari, dobročinitelji pokazati i lošu stranu. Ali smo ih razočarali.

 

Kao nagradu za taj ispit, kada smo napustili to mjesto na sljedećem stajanju pronašli smo vodu. Ne samo običnu vodu, onu sobne temperature, kakva se po običaju prodaje, već hladnu vodu i to možda od jedinog trgovca koji je imao to čudo od tehnike, frižider.

Kako smo samo sretni bili, kako li samo u tim trenutcima čovjek doživi što znači doista radovati se malim stvarima.

Na kraju snaga no s velikim zadovoljstvom u duši, jer znamo da će stotine djece i odraslih imati što jesti neko vrijeme i utjecati se pod zaštitu nebeske Majke Marije i tu smo večer zaspali dubokim i spokojnim snom.

 

Anđela Salapić, volonterka Zdenca

 

 

Projekt Misionar Milosrđa

BIBLIJSKA RAZMATRANJA

  • 3. nedjelja kroz godinu
    Prvo čitanje: Iz 8,23-9,3 8 23jer više neće biti mraka gdje je sad tjeskoba. 24U prvo vrijeme on obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al` u vrijeme posljednje on će proslaviti Put uz more, s one strane Jordana - Galileju pogansku.
    u Godina A

DUHOVNE PRIČE

  • Što je rekao Gandhi
    Što je rekao Gandhi

    Ja imam samo tri neprijatelja. Moj omiljeni neprijatelj, onaj kojega je najlakše privoljeti dobru, jest Velika Britanija. Moj drugi neprijatelj, indijski narod, daleko je opasniji protivnik. Ali moj je najstrašniji neprijatelj...

    u Duhovne priče

SVJEDOČANSTVA IZ MISIJA

  • Devetnica Duhu Svetomu u Ujewi

    Naš misijski rad u Tanzaniji započeli smo molitvom devetnice Duhu Svetom, zajedno s članovima i volonterima Kisima-Zdenca Tanzanija. Naša mala molitvena grupa je svakim danom bivala veća, jer su nam se, osim članova i volontera, pridruživala i djeca iz programa Odgoj u solidarnosti.

    Više informacija
    • Nadnaslov MISIJA TANZANIJA
    u Svjedočanstva iz misija

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}