Ponedjeljak, 23.12.2019. 08:43

MISIJA TANZANIJA

 

 

U potrazi za siročadi

 

 

Svake godine određeni broj djece završi svoje školovanje. Neka djeca se odsele u drugo mjesto, a neki napuste školu i na njihova mjesta primamo novu djecu. 

Iskoristili smo mrežu malih kršćanskih zajednica koje su vrlo operativne, funkcioniraju dobro i prednost im je što u svom kvartu poznaju tko treba pomoć.

Načini na koje funkcioniraju ove zajednice su impresivni, a zanimljivo je to što  je nakon II. Vatikanskog sabora ovaj sistem zaživio i preživio u zemljama Latinske Amerike i to najviše u Brazilu, Ekvadoru, te u Africi.

 

Svaka zona, veliko naseljeno područje imaju svoje voditelje zajednica, ti voditelji okupljaju jednom tjedno svoju zajednicu na susret gdje mole, razmatraju Božju riječ te daju novčani doprinos i brinu se o svojim siromasima, starcima, siročadi. Jednu takvu zajednicu sačinjava 30 - ak kućanstava.

 

 

U naselju Ujewa, postoji 28 malih zajednica, u koje smo išli u potragu za novom djecom, koja će ući u naš program kumstava. Sve te zajednice sa svojim voditeljima "polažu račune", o stanju u svojim zajednicama, o postignućima i  problemima glavnom "Munjekitu" što bi značilo šefu. I onda taj Munjekito na nedjeljnoj Svetoj Misi, kada su obavijesti izlazi pred narod te izlaži sve što se radilo proteklog tjedna. Upravo zbog toga Mise traju i po 3 sata jer taj dio "obavještavanja" jako dugo traje i do sat vremena.

Zdencu tako efikasno organiziran "sustav" jako dobro koristi, jer upravo ti voditelji zajednica najbolje znaju koje su obitelji i djeca koja trebaju pomoć.

 

Naš dan započeo je susretom s voditeljem naselja Ujewa, koji je uz sebe imao popis što su mu ga dostavili voditelji manjih zajednica, obitelji koje treba posjetiti jer su potrebiti pomoći. Izabrali su iz svake zajednice po jedno siroče.

 

Munjekito, naš pratitelj, uživa veliki ugled ne samo u svojoj zajednici i naselju nego i cijeloj župi. Pratila ga je glavna tajnica te zone Ujewa koja je istovremeno i blagajnica.

Krenuli smo prema prvoj kući. Tamo bi nas dočekao voditelj te male zajednice, koji bi nas uveo u kuću, predstavio nam obitelj i bio s nama za vrijeme posjete. Na kraju bi nas ispratio. Kod sljedeće posjete drugoj kući, čekao nas je voditelj te zajednice. I tako su se kroz naše dane traženja i obilaženja najpotrebitijih izmjenjivali glavni ljudi kršćanskih zajednica. Podjednako su ti voditelji bili i žene, a tako i muškarci.

Na početku našeg pohoda okupili smo se na jedno mjesto zajedno s našim pratiteljima, upoznali se, rekli što želimo postići ovim posjetima, što sadržava program i koji su kriteriji za izbor djece za naš projekt kumstava.

 

 

Prije svakog odlaska molimo, zazivamo Duha Svetoga da nas ispuni svojim darovima kako bi mogli biti kanali Božjeg milosrđa i providnosti onima kojima idemo u Njegovo ime. Pjevali bi i himan na Swahili, i Posvetnu molitvu Ruži Otajstvenoj na Swahili, ponovili bi viziju i misiju Zdenca na Swahili, naša tri temelja: moliti, graditi i ljubiti. 

S tim misijskim entuzijazmom išli bi vrelom suncu u susret,  ne bojeći se njegovih UV zraka.

Tijekom molitve i prije odlaska u posjet prvoj kući s liste, dok smo si dozivali u svijest odlike Misionara Milosrđa koji uvijek treba imati srce i oči širom otvorene za uočavati potrebe ljudi oko sebe i pored onih kojima idemo, jedna mala djevojčica je sjela pored nas dok smo mi uhvaćeni za ruke molili. 

Ta djevojčica je stalno svojim ručicama pokrivala svoj trbuščić, i upravo tim neprestanim pokrivanjem kao da je privlačila pažnju da vidimo to što želi pokriti. Imala je veliku herniju, u obliku i veličine naranče na mjestu pupka. Uzeli smo je za ručicu i skrenuli s puta te prvo odlučili pitati nekoga gdje ona živi. Nakon što su nas usmjerili prema njenoj kući po dolasku dočekala nas je jedna mlada osoba koja je objasnila da njeni roditelji nisu tu nego rade. 

Zamolili smo je da prenese njenim roditeljima neka curicu dovedu u naš centar za dva dana jer joj želimo pružiti pomoć po pitanju hernije.

 

 

 

Nastavile smo s planom. Naša je ekipa bila sastavljena od našeg munjekite Kisime (Zdenca) u Tanzaniji, naše drage Ane koja je izrasla i školovala se kao kumče Zdenca  i sada nam je desna ruka u prevođenju; malog Eliasa koji ostaje uz auto kako bi pazio na vreće hrane koje se nalaze u našem kamionetu. Dolazeći u kuću Ana nas predstavi i pozove domaćina da se predstavi. Zatim nam predstavi dijete ili više djece zbog kojega smo došli, te ukratko njihovu životnu priču. 90% slučajeva roditelji su umrli, najčešće oboje, i redovito od side. Oni su ostali kod bake, rođaka ili tete. Nakon toga uzmemo podatke od djeteta, objasnimo kako funkcionira naša pomoć, potpora u školovanju i hrani i da kumovi očekuju dobre ocjene, lijepo ponašanje i da napreduju u životu, da se osjećaju voljeni od svojih kumova, da to cijene i najbolje iskoriste.

Na kraju je molitva za obitelj, kumove i umrle roditelje.

U jednoj kući čekala nas je baka, pitali smo je gdje je dječak zbog kojeg smo došli. Vrlo brzo dotrčao je jedan mali predškolac s poderanom ali čistom košuljom. Otišao je iza jedne zavjese, i vratio se s velikim loncem i malo zagorjelog ugalia na dnu "bijele pure". Sjeo je na pod i počeo jesti kao da nikoga nema pored njega. Baka nam je ispričala da je on ostao s dva mjeseca bez svoje majke, a nedugo zatim i bez oca. Obadvoje su žrtve side. Ona nema primanja, kaže da je zna ponekad pomoći njezin brat. Na naše pitanje zašto mu je košulja tako poderana jednostavno je rekla zbog toga što je stara. Zaista je bila sva izlizana s ovratnikom izderanim od starosti. 

 

Između posjeta dok pješačimo od jedne do druge kuće događaju se također ne planski susreti s onima koji trebaju pomoć. Duh Sveti puše iz svih smjerova. Tako su nam u susret krenule dvije bake. Obje vidno jako stare, no ni jedna ni druga nisu znale koliko godina imaju. Krenule smo ih posjetiti u njihove kuće, jedna baka živi sama, nikada nije imala djece, a muž joj je davno umro i što je rijetkost da afričke žene nemaju djece ni ova druga baka također nije imala djece i obje preživljavaju tako što ove kršćanske zajednice o njima vode računa, posjećuju ih i hrane.

Oba dvije bake smo stavile na našu listu pomoći starijim osobama i objasnile im da će od sada i od nas primati pomoć u hrani. Sreći nije bilo kraja, no mi smo morali krenuti dalje u kuću prema kojoj smo se prvotno i uputili.

 

Stigavši u dvorište nove obitelji dočekalo nas je mnoštvo djece. Obitelj ima veliku kuću, satelitsku antenu, maleni solar jer struje nigdje nema. Žena je došla  pred nas s rukama zamazanim glinom, vidi se da je radnica. Što njihovih, što od susjeda bilo je dvadesetak djece oko nas. Donijeli su nam stolice i postavili u hlad, jer u kuću nemaju običaj pozivati, a i nema se mjesta za sjedenje u kući.

Predstavila nam je dječaka, rekla je da je taj dječak od njene pokojne sestre. Osim njega oni imaju još 6 - ero djece.

Troje djece iz muževa prvog braka i troje od rođaka koji su ih napustili i otišli raditi na drugi kraj države. Ovaj bračni par nema zajedničku djecu ali im je puna kuća djece. Žena je zračila ljubavlju i brižnošću, što se dalo zaključiti iz priče o toj usvojenoj djeci. Rekla je da imaju svoje polje gdje sade rižu i zbog toga su bolje stojeći i mogu uzdržavati svu ovu djecu.

 

Zaslužuju da im se pomogne i oda priznanje tako da pomognemo tog malenog dječaka čija je majka umrla, a otac ga napustio.

Došli smo i pred jednu malu kućicu gdje nas je dočekala mlada bezuba žena što je neobično za crnce jer svi imaju dobre zube.

Uvela nas je u svoju kućicu, jedna je od rijetkih koja nas je pozvala da uđemo unutra.

Rekla nam je da je curica zbog koje smo došli u školi i da je ona kćer od sestre njenog bivšeg muža i dodala je da je ostavio prije tri godine i ostavljajući svoju nećakinju njoj na uzdržavanje. Ima još dvoje djece. Bavi se preprodajom povrća tako da odlazi i kupuje od malih proizvođača i preprodaje na lokalnoj tržnici. Na njezinu izgledu vidi se jedan teret, bila je sva slomljena. Vidi se opterećenost životom i umor od svakodnevne borbe za preživljavanje.

 

Eto tako izgleda biti Misionar Milosrđa u vrućoj Africi gdje se ne čeka da ti dođu tražiti pomoć, nego pod vodstvom Duha Svetoga mi dolazimo onima kojima Bog kroz naše ruke i dobročinstvo ljudi iz Hrvatske želi pomoći.

 

 

 

s. Ljilja Lončar i Anđela Salapić, volonterka Zdenca

Projekt Misionar Milosrđa

BIBLIJSKA RAZMATRANJA

  • Cvjetnica - Nedjelja muke Gospodnje
    Prvo čitanje: Iz 50,4-7 50 4Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. 5Gospod Jahve uši mi otvori: ne protivih se niti uzmicah.
    u Godina A

DUHOVNE PRIČE

  • Duša kao more
    Duša kao more

    Neki se čovjek stalno osjećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života, pa se potužio duhovnom učitelju: - Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv! Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode...

    u Duhovne priče

SVJEDOČANSTVA IZ MISIJA

{lang hr}Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.{/lang}{lang en}This site uses cookies. By continuing to browse the site you are agreeing to our use of cookies.{/lang}{lang es}Este sitio utiliza cookies. Al continuar navegar por el sitio, usted acepta el uso de cookies.{/lang}