U 17 h svaki dan kroz mjesec svibanj moli se krunica. Sjela sam na zadnju klupu u crkvi i ostala zapanjena brojem djece (više od stotinu) i srčanošću njihove molitve. Jedan dječak, u međuvremenu, stalno je mijenjao mjesto sjedenja: svaki put bi se pomaknuo za klupu niže. I tako malo pomalo... sasvim tiho... došao je do zadnje klupe i sjeo pored mene. Imao je rozu plastičnu krunicu (made in china) oko vrata.

Na njemu je visila tamnoplavu majica sva namočena slinom koja mu je nekontrolirano tekla iz usta. Pogledao me umiljato i osmjehnuo mi se redom naprijed izbočenih zubi... i izazvao u meni povratnu reakciju. Pružio mi je svoje skvrčene prste i time mi poželio najbolju dobrodošlicu koju sam ikad primila, a dogodila se bez ijedne riječi.

Ime mu je Justin, kako sam poslije krunice saznala od ostale djece. Kasnije sam ga stalno viđala u crkvi i oko nje. I svaki put bi me obdario svojim osmijehom.

Jednog dana, obilazeći i posjećujući obitelji kumčadi sa ostalim volonterima slučajno sam na putu susrela Justina. Igrao se sa svojim susjedama. Poželjela sam vidjeti gdje živi. I tako smo posjetili cijelu njegovu obitelj. U kući nas je dočekala njegova majka koja nam je ispričala kako Justin zbog oštećenja kojeg ima (vjerojatno cerebralna paraliza) ne može ići u školu. Predložila sam joj da neka bar dođe na radionice koje organiziramo za djecu (sport, pjesma, i kreativni rad).

I stvarno: Justin od tada redovno dolazi svake srijede i subote. Ne govori ništa, samo ponekad izviri neki neartikulirani slog između njegovih lijepih, bijelih, izbočenih zubi. Ali je zato osmijeh uvijek na licu. Neki dan je, kada sam mu dala kockice koje treba posložiti u sliku, svojim skvrčenim rukama, polako i strpljivo napravio od njih oblik križa.

Justin me obdario prijateljstvom kojemu nisu potrebne riječi. Njegovo jednostavno i otvoreno srce za jednu mzungu (europljanin, bijelac, drugim riječima stranac) i iskrena radost njegova lica pri svakom našem susretu sasvim su dovoljni za jedno pravo pravcato prijateljstvo.